250 godina pastoralne teologije – sjećanje na budućnost?

Nema mnogo teoloških disciplina s preciznim datumom rođenja, no pastoralna teologija u svojoj rimokatoličkoj varijanti jedan je od rijetkih izuzetaka.

Osnovana je kao sveučilišna disciplina 1. kolovoza 1774. godine, a na njenom začetku stajala je žena – katolička monarhinja, carica Marija Terezija od Austrije.

Pastoralna teologija za mene osobno predstavlja najljepšu teološku disciplinu na svijetu. To nije samo intelektualni, već i egzistencijalni izazov. Ova disciplina uvlači nas u vrtlog produktivnih kontrasta: Bog i svijet, priroda i milost, ljudi i moć, egzistencija i Evanđelje, Crkva i društvo. Pastoralni teolozi stalno se kreću između različitih pastoralnih polja prakse i teoloških arhiva diskursa iz prošlosti i sadašnjosti (lat. dis-currere), vodeći diskurs o potencijalnoj kreativnosti tih razlika u solidarno-sinodalnom hodu s narodom Božjim, od lokalne kršćanske zajednice do pape Franje u Rimu.

Vanjska disciplina

Ova relativno mlada disciplina, koja s tako osvježavajućom upornošću inzistira na autoritetu pastoralnog iskustva, unosi prijeko potreban svježi zrak u teološki diskurs – to je znanstvena „vanjska disciplina“ koja ne nastaje samo za radnim stolom, već i u razgovoru s teologijama svakodnevnog života, primjerice u hotelskom baru, supermarketu, na autobusnoj stanici ili za kuhinjskim stolom. Istražuje ih na istraživački, ali i kritički način. Ona otvara spoznajne kontraste između empirijskih opažanja na terenu i teoloških arhivskih istraživanja. Ovi kontrasti omogućuju djelatnicima u pastoralnom polju kritizirati stavove suprotne Evanđelju i jačati one koji su u skladu s njim.

Višestruke osobnosti

Pastoralna teologija je stoga namijenjena višestrukim, teološki višejezičnim osobnostima koje podjednako vole i ljude i knjige. Kao disciplina koja podsjeća teologiju na njen konstitutivni (a ne samo primijenjeni) odnos prema praksi, ona se manje bavi pastoralnom primjenom dogme, a više njenom „transformacijom“ u duhu Drugog vatikanskog koncila. To ne stvara nejasan diskursni kaos, već kontrastni mješoviti diskurs koji na kreativan način spaja diskurse povezane s praksom („teorija prakse“) s diskursima oslonjenim na arhive („praksa teorije“). U različitim omjerima i s različitim naglascima, to vrijedi za sve današnje predstavnike ove discipline.

K(lerikalno) i K(olonijalno)

Godine 2024. ova fascinantna disciplina slavi 250 godina postojanja. Osnovana je od strane carice Marije Terezije, koja je 1. kolovoza 1774. godine provela odgovarajuću reformu studija (osnivač evangeličke praktične teologije bio je Friedrich Schleiermacher sa svojim Kratkim prikazom teoloških studija iz 1811. godine). U političkoj borbi s Pruskom, carica je trebala bolje obrazovane klerike za svoje carstvo. Ovo porijeklo pokazuje da pastoralna teologija nije samo svježa i pobožna, sretna i slobodna, već je i „k. u. k.“ – i to ne samo carska i kraljevska, već i klerikalna i kolonijalna (doslovno, ali i preneseno). U isusovačkoj crkvi u Innsbrucku nalazi se kolosalna statua Dobrog pastira, čiji prostorni kontekst otkriva oba aspekta još uvijek neistražene povijesti krivnje ove discipline: njezinu stoljetnu umiješanost u klerikalističke asimetrije moći s jedne strane i kolonijalne misijske koncepcije s druge strane.

Dugi tamni sjenoviti ovog simboličkog izraza pastorale danas je vidljiv kao seksualizirano nasilje. Neposredno je očit u drugoj statui nasuprot, koja prikazuje misionara kako, poput pastira Isusa, nosi na svojim ramenima čovjeka afričkog izgleda kao da je neupućeno janje. Nije potrebna čitava paleta postkolonijalnih teorija da bi se prepoznala infantilizirajuća, kvazi-rasistička klerikalno-kolonijalna scena moći: Pastoral kao „patronizirajuća represivna briga“? Pastoralna teologija mora postaviti pitanje predstavlja li njezina pastirska metafora (lat. „pastor“ = pastir) toksičnu baštinu povijesti ove discipline (vidi i teološki multidisciplinarni ‘Kaleidoskop’ u Živoj pastvi). Stoga ova obljetnica zahtijeva odlučnu samosvijest discipline o vlastitoj povijesti krivnje, uključujući i pastirsku metaforu u njezinom nazivu, koja je podložna zloupotrebama.

Teorijska povijest discipline

Pastoralna teologija započela je 1774. s teorijskim nacrtom koji je prvi put proveden 1776. osnivanjem prvog svjetskog katedre za pastoralnu teologiju u Beču. Ta školsko-teološka deduktivna logika teorijskog nacrta („principium“) i praktične primjene („applicatio“) oblikovala je neprekinutom kontinuitetom čak i obnovu discipline Karla Rahnera („samoprovođenje Crkve“) u vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Tek s postkoncilskim pokušajima socijalno-znanstvene induktivne empirijske teologije došlo je do stvarnog epistemološkog preokreta. Danas bi se to trebalo dalje razvijati u teološkom smislu koristeći teoriju razlika i abduktivne metode (poznato unutarstrukovnim krugovima kao „Grounded Theology“). U postkoncilskom razdoblju dolazi do „spekulativnih ekstrapolacija“ iz zatečenog stanja, čija kreativna snaga proizlazi iz odgovarajućih pastoralno-teoloških istraživanja na terenu i arhivskih istraživanja, koja djeluju istovremeno empirijski i teološki.

Sve širi fokus

Genealogija ove discipline, koja se ne razvija linearno u dijakroniji, već dinamički u sinkroniji, može se povezati s teorijskom poviješću discipline, koja je s vremenom dovela do sve šireg fokusa:

U početku je pastoralna teologija u „dispozitivu vječnosti“ Pianove ere bila oblikovana kao predmoderna teologija svećenika, koja se bavila prvenstveno pastoralnim dužnostima budućih klerika. Diskurzivni kamen temeljac ovog školsko-teološkog deduktivnog pristupa bio je Tabelarni pregled pastoralne teologije (1777.) Stephana Rautenstraucha.

U „dispozitivu povijesti“ koncilske epohe, ona se transformirala u modernu crkvenu teologiju, u kojoj je središte bio pastoralni samoprovođenje Crkve. Diskurzivni kamen temeljac ove transformacije u prijelazu na socijalno-znanstveno induktivno restrukturiranje discipline bilo je Priručnik pastoralne teologije (1964.-1972.), kojeg je uredio Karl Rahner.

Trenutno se pastoralna teologija u „dispozitivu događaja“ od strane mnogih koncipira kao kasnomoderna teologija iskustva, koja polazi od životnih iskustava današnjih ljudi. Diskurzivni kamen temeljac za to je Priručnik praktične teologije (1999.-2000.), koji je uredio Herbert Haslinger, a koji stoji na prijelazu prema jačoj diferencijalno-teorijskoj abduktivnoj usmjerenosti discipline.

Diskurs pun napetosti

Filozofski rečeno, ovdje se radi o referencijalnoj promjeni paradigme – od klasično-modernog pristupa Rolf Zerfaßa pastoralnoj teologiji kao komunikativnoj znanosti o djelovanju u stilu Jürgena Habermasa, prema kasnomodernim kritikama moderne kroz teorije poput onih u francuskoj teoriji Michela Foucaulta, Jacquesa Derridaa ili Gillesa Deleuzea. Današnji pastoralni teolozi djeluju u otvorenosti diskursa punog napetosti, čija se ogromna pluralnost izražava u različitim pristupima koji koriste fenomenološke, organizacijske, queer-teorijske, hermeneutičke, pastoralno-psihološke, kritičke i sekularno-teološke teorijske alate.

Od Beča do Berlina – i dalje

Osim retrospektivnog samomuzejskog pristupa, obljetnica od 250 godina omogućuje ovoj disciplini da usmjeri svoje djelovanje prema budućnosti, ne samo empirijski bilježeći svoju teološku širinu, već je i kreativno otvarajući prema naprijed. Ova se obljetnica ne obilježava samo na njemačkom govornom području. Tako je i latinoamerički CELAM proslavio obljetnicu discipline („250 godina ulaska pastoralne teologije u teološke studije“) 28. lipnja 2024. godine kongresom („teološko-pastoralni dan“) u Bogoti, koji je bio namijenjen cijelom Božjem narodu.

Gruba, ali fascinantna životna stvarnost

Radna zajednica za pastoralnu teologiju također slavi obljetnicu. I to velikim kongresom na koji su pozvani svi zainteresirani: akademici, crkveni ljudi i drugi pastoralno-teološki radnici. Kongres će se održati od 16. do 18. rujna 2024. u Berlinu. Samo mjesto održavanja priča posebnu priču. Osnovana u baroknom Beču, ova disciplina sada dolazi u grubu, ali fascinantnu životnu stvarnost multireligijskog i multisekularnog velikog grada (poput današnjeg Beča, gdje će se 25./26. studenog 2024. također održati proslava).

Postkolonijalna-feministička teologija oslobođenja

Vrhunac kongresa bit će svečani čin na kojem će glavna govornica biti južnoafrička teologinja Nontando Hadebe (drugi glavni govornik je sociolog Heinz Bude, koji problematizira suvremeno kompatibilnu „Teoriju međuprostora“). Ona je priznati stručnjak za postkolonijalnu-feminističku teologiju oslobođenja. Njezin poziv simbolizira osjetljivost na marginalizaciju i internacionalizaciju dosad pretežno unutarfokusiranog pastoralno-teološkog diskursa. Namjerno je pozvana nebijela žena iz globalnog juga, koja proširuje kulturne, jezične i teološke usmjerenosti discipline na globalne, engleskojezične i postkolonijalno-feminističke izazove usmjerene prema budućnosti.

Stručna raznolikost s granicama

Kongres također nastoji odraziti ovu diskursnu otvorenost u svom programu govornika (primjerice, u pogledu rodno ravnopravne zastupljenosti muških i ženskih osoba). Na kongresu će govoriti katolički biskupi i sveučilišni pastoralni teolozi, ugledni sociolozi i crkvene osobe koje su preživjele zlostavljanje, bivše novinarke i umjetnici s migrantskom pozadinom, queer sinodalne osobe i zeleni načelnici policije, znanstvenici koji proučavaju Ukrajinu i sistematske teologinje, evangeličke homiletkinje i muslimanske vjerske pedagoginje, biskupijske voditeljice pastoralnih ureda i angažirane mlade teologinje. Međutim, i ova stručna raznolikost ima svoje granice: nije uspjelo okupiti predstavnike svih pastoralno-teoloških smjerova za kongres – i to je dio stvarnosti ove obljetnice.

Teologija u međuprostoru

Glavna tema kongresa je međuprostor – teološki produktivno mjesto izvan klasičnih binarnosti, u kojem ambivalencije suvremenog života ostaju u „lebdećem“ stanju, omogućujući pritom praksu koja je sposobna za kompleksnost: opcije iz snage međuprostora. To vodi do anarhično-slobodnih ‚međuegzistencija‘ poput one talijanskog ljevičarskog katolika Ignazia Silonea, koji je još 1960-ih godina priznao da je kršćanin bez crkve i socijalist bez partije. Ili do aktualnih knjiga kao što je „Nakon strpljenja i izvan ravnodušnosti“ (Hans-Joachim Sander o crkvenoj krizi zlostavljanja).

250 godina u međuprostoru

Pastoralna teologija već je 250 godina u međuprostoru. Povijesno: između monarhije i prosvjetiteljstva, između neoskolastike i koncilske teologije, između kritičke teorije i kasne modernosti. Teorijski: između primjene i otkrića, između empirije i teologije, između diskursa i prakse. I praktično: između Boga i čovjeka, između teritorijalne i kategorialne pastorale, između analognog i digitalnog. U tom kontekstu, berlinski kongres obljetnice inscenira razgovor sa društveno-crkvenim stručnjacima međuprostora (teme: spol, ekologija, napuštanje Crkve, rat u Ukrajini, zlostavljanje, migracija). Otvara i diskursne međuprostore, u kojima se teološko „međubivanje“ istražuje na višedimenzionalan način: međugeneracijski, međukontinentalno, multidisciplinarno, međukonfesionalno, međureligijski i čak interaktivno kroz umjetničku izvedbu.

Između vremena

Ako moderna nudi izbor između dihotomije kontradiktornog „ili – ili“, a postmoderna sugerira raznolikost „i – i“, tada kasna moderna otvara međuprostor procesno otvorenog „ni – ni“: međuprostor kao treći prostor trajne kritičke samoprevazilaženja diskursa. Time se danas, u ‘dvadesetim godinama’ 21. stoljeća, nalazimo u sličnoj međuvremenskoj situaciji kao teolozi tijekom međuratnih ‘dvadesetih godina’ 20. stoljeća. Usred ‘međuvremena’ ove društvene prekretnice, koja je u „visokoj groznici“ zlatnih dvadesetih također bila politička prekretnica, Friedrich Gogarten je u svom eseju Između vremena (1920.) zapisao:

„To je sudbina naše generacije, da stojimo između vremena. Nikada nismo pripadali vremenu koje danas završava. Hoćemo li ikada pripadati vremenu koje će doći? […] Tako stojimo usred toga. U praznom prostoru. […] Prostor je oslobođen za postavljanje pitanja o Bogu. Napokon.“

Primjer međuprostora

Egzistencijalna hitnost ovog ‘međuprostora’ ne oblikuje samo rimokatoličku crkvu, od župnih vijeća do kurijskih službenika – ona također određuje naše opće svjetsko osjećanje. Armin Nassehi izvještava o raspravi s akademikom koji je tvrdio da je masakr Hamasa 7. listopada 2023. bio inscenacija izraelske obavještajne službe. To je za njega bila apsolutna istina, bez ikakvog diskursnog ‘međuprostora’. Nassehi je prekinuo razgovor bez postizanja razumijevanja. Retrospektivno koristi analogiju iz „jezika električara“ kako bi profilirao argumentaciju svog sugovornika, čije su „semantičke veze bile paralelne, a ne serijske“:

„Za mog sugovornika, njegovi su argumenti o napadu Hamasovih terorista bili argumenti na koje se više nije moglo nadovezati, jer je sve bilo jasno. Bili su predstavljeni kao uzročni lanac, argumenti su bili postavljeni u seriju, a lanac argumentacije bio je tako jasan da nije bilo mogućnosti odstupanja. Stoga takvi ljudi – poznato nam je to i iz rasprava o pandemiji, o holokaustu, izbjegličkoj krizi, klimatskim promjenama itd. – nisu podložni prosvjetljenju.“

Otvaranje kontingencije

U ‘međuprostoru’ ove nejasne sadašnjosti za „kriznu znanost“ pastoralne teologije zadatak je teološko „otvaranje kontingencije“ koja svjesno pristupa ambivalencijama i dilema kompetentno otvara prostore djelovanja („Moglo bi biti i sasvim drugačije“) te teološki suprotstavlja identitarne, autoritarne i totalitarne pozicije u društvu i Crkvi.

Još jednom Nassehi: „Iskustva postaju krizna iskustva kad ne znamo jasno što treba učiniti, kad nedostaju ustaljeni obrasci, kad budućnost, koja je ionako nepoznata, postaje još nepoznatija, kad ne možemo podnijeti da očekivanja ukazuju na previše otvorenu situaciju. Protureakcija tada uključuje korištenje previše jasnih rečenica, previše jasnih sudova, previše sigurnog znanja – i time se izbjegavaju otvorene mogućnosti. Moj sugovornik je to gotovo školski pokazao, koliko je riskantno za mnoge ljude podnijeti nejasnoće […].“

Prisutnost Boga u međuprostoru

Gotovo točno prije 25 godina, Rolf Zerfaß je u svom oproštajnom predavanju u Würzburgu ukazao na crkvena iskustva neuspjeha jednostranih pogleda na svijet u biblijsku priču o Božjem narodu. Ovaj je narod u babilonskom ropstvu izgubio sve svoje dosadašnje sigurnosti i morao je iznova tražiti prisutnost Boga u nejasnom „međuprostoru“ dijaspore i pronaći novo vjerovanje – pastoralno-teološko sjećanje na budućnost ne samo teologije i Crkve, već i povijesti i društva u nesigurnim vremenima:

„Na taj način, staro vjerovanje ‚Bog prebiva u našoj sredini‘ dobiva novo značenje: Ne znači više: Bog prebiva u našoj zemlji ili u našem hramu; sada znači: Bog prebiva u nama, između nas, Bog postaje prisutan u onome što činimo.“

Christian Bauer je profesor pastoralne teologije i homiletike na Sveučilištu Münster, predsjednik Radne zajednice za pastoralnu teologiju, teološki bloger (christian-bauer.blog) i član uredništva Feinschwarz.net.

feinschwarz.net