Dvije povorke, ali jedan cilj: afirmacija ljudskog života

Slučajno ili po Božjoj providnosti, prošle subote središte Zagreba bilo je preplavljeno ljudima različitog ideološkog predznaka, ali sličnog cilja.

Naime, paralelno su se odvijala dva događaja. Jedan je bio „Antunovski hod mladih“, a drugi „Povorka ponosa“. Iako su im ideološka polazišta različita – u prvom sudjeluju uglavnom građani konzervativnijeg svjetonazora dok u drugom oni liberalnijeg – naravno, uz brojne iznimke i preklapanja jer identiteti nikad nisu jednoznačni – ljepota ove subote bila je višestruka.

Uočljivo je da obje skupine snažno afirmiraju vrijednost života svakog čovjeka. Tako su sudionici „Antunovskog hoda“ prije polaska pozvani da svakog koga susretnu tijekom hodočašća gledaju Isusovom ljubavlju. To je malen, ali značajan pomak ka većoj inkluzivnosti unutar Katoličke crkve. Poziv da se svi, dakle i mnogobrojni sudionici „Povorke ponosa“, gledaju Isusovom ljubavlju, hvale je vrijedan, pogotovo u ozračju u kojem mnogi heteroseksualni vjernici u Hrvatskoj gaje netrpeljivost pa i prezir prema svojim LGBTQ sugrađanima.

I to ne samo prema LGBTQ ateistima i agnosticima, što je donekle razumljivo jer mnogi vjernici gledaju na ateiste kao na one koji žele uništiti katoličku vjeru (iako je u stvarnosti većina ateista potpuno ravnodušna prema vjeri i nit je želi uništiti niti poduprijeti). No ono što iznenađuje je da neki heteroseksualni vjernici pokazuju netrpeljivost i prema LGBTQ vjernicima u svojim župama, a ponekad čak i prema LGBTQ bogoslovima i svećenicima.

Ta netrpeljivost stvara vrlo toksično ozračje tako da je poziv na gledanje bližnjega svoga Isusovom ljubavlju hvale vrijedan te je za nadati se da će naći odjeka i među konzervativnijim katolicima. Tim više jer puno katolika previđa da Isus tijekom svog života niti jednom nije kritizirao pripadnike seksualnih manjina, nije bio protiv istospolnog partnerstva, niti je ikada spomenuo da bi nečija seksualna orijentacija bila zapreka kvalitetnom životu i čvrstoj vjeri.

Povratak izvorima

Stoga je povratak Isusovim izvornim učenjima najbolji način za rješavanje prijepora oko statusa LGBTQ vjernika unutar Crkve te za usklađivanje crkvenog nauka s medicinsko-biološkim spoznajama. Već više od pola stoljeća sva relevantna znanstvena istraživanja ukazuju da su varijacije u seksualnoj orijentaciji dio prirodne psihofizičke konstitucije čovjeka i da su te varijacije u relativnim brojevima stabilne kroz povijest, bez obzira jesu li inkorporirane u društvenu strukturu ili pak stigmatizirane.

Iz toga proizlazi da je diskurs o varijacijama u seksualnoj orijentaciji kao devijaciji ne samo znanstveno netočan, nego i biblijski upitan. Taj diskurs je uglavnom utemeljen na nepreciznim prijevodima s hebrejskog i grčkog izvađenim iz konteksta te se oko njega kroz stoljeća razvijala biblijska antropologija koja se u srazu sa znanstvenim činjenicama opasno ljulja. Istovremeno Crkva, umjesto da uskladi svoje učenje sa znanstvenim spoznajama kao što je uvijek činila kroz povijest (doduše često s velikim zakašnjenjem), a u nedostatku uvjerljivih argumenata, grčevito pokušava obraniti upitne dijelove biblijske antropologije ideološkim sredstvima te u tu svrhu stvara osjećaj ugroze, ne znajući zapravo što napraviti.

Dostojanstvo ljudske osobe

S druge strane, i pripadnici „Povorke ponosa“ su se snažno založili za afirmaciju dostojanstva svake ljudske osobe, a ove godine naročito za dostojanstvo transrodnih osoba, prema kojima se u zadnje vrijeme bilježi povećani stupanj netrpeljivosti. Iako Papu nisu izrijekom spomenuli, zanimljivo je uočiti da je njihovo odlučno zalaganje za dostojanstvo svake ljudske osobe na tragu sličnog zalaganja Ivana Pavla II., kojem je dostojanstvo ljudske osobe bilo u fokusu njegova pontifikata.

Sljedeća stvar koja se mogla uočiti kod obje skupine je to da i jedni i drugi žele da hrvatsko društvo postane bolje. Sama činjenica da tisuće ljudi iziđe na ulice u obranu dostojanstva ljudske osobe, bez obzira na ideološki predznak, govori o tome da postoji vjera u budućnost te da veliki broj naših sugrađana drži do temeljnih etičkih vrijednosti, usprkos povremenim ekscesima u obliku nasilja i govora mržnje.

U svakom slučaju, postoje naznake da naše društvo sazrijeva i da dolazimo do situacije gdje različiti svjetonazori mogu koegzistirati na istom mjestu u isto vrijeme. Upada u oči da ukoliko različite društvene skupine čovjekovo dostojanstvo stave na prvo mjesto, odjednom uviđamo da velikih razlika zapravo ni nema.

Sve se jasnije ukazuje da se netrpeljivost umjetno potiče u cilju potpirivanja ideoloških razdora dok u stvarnosti većinu sudionika u raznoraznim hodovima i povorkama, bez obzira na predznak, čine takozvani obični ljudi. Svima njima je zajedničko da žele siguran život za sebe, svoju djecu, obitelj i prijatelje, bez obzira na nečije vjersko opredijeljene, rodnu pripadnost ili seksualnu orijentaciju.

Dvije inicijative s različitom pozadinom

Svakako, ne treba poistovjetiti ove dvije inicijative jer je njihova geneza bitno različita. Povorke ponosa su inspirirane događajima u New Yorku u lipnju 1969. godine kao reakcija na dugogodišnje policijsko ugnjetavanje marginaliziranih skupina u klubu Stonewall Inn, dok je „Antunovski hod mladih“ izrastao iz krila bogate i društveno afirmirane katoličke crkve.

Stoga „Povorka ponosa“ ima veću društvenu važnost i bliža je Isusovom srcu koje je uvijek bilo na strani marginaliziranih i prezrenih članova društva. Istovremeno, ne smijemo pasti u zamku i pomisliti da bi Isus manje volio vjernike koji sudjeluju u manifestacijama s nešto konzervativnijim predznakom. Isusova ljubav je uvijek i-i, nikad ili-ili, ona je univerzalna i sveobuhvatna. Stoga zazivamo obilje božjeg blagoslova na sve vjernike (i nevjernike) koji su društveno angažirani, kako bi njihovo djelovanje bilo obilježeno razboritošću, strpljivošću i konstruktivnošću, a na tragu nove evangelizacije na koju papa Franjo i mnogi biskupi pozivaju.

Ino Mamić, “Dvije povorke, ali jedan cilj: afirmacija ljudskog života”