Toksično kršćanstvo

Kršćanstvo bez ljubavi je negacija onoga što je Isus objavio i pokazao.

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu? A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. (Mt 22,34-40)

Religijska tradicija postaje ono što njeni vođe i pristaše od nje učine u svakom pojedinom naraštaju. Sveti tekstovi mogu biti nepromjenjivi, paradigme tekstualnog tumačenja mogu biti prilično drevne, strukture vodstva mogu se činiti čvrstim, ali ipak, vjerska tradicija je vrlo fluidna stvar. Ovo je važno uočiti jer vjerske tradicije s brojnim pristalicama, poput kršćanstva, utječu na ponašanje stotina milijuna ljudi.

Ako religijska tradicija poput kršćanstva u određenim okolnosti krene krivim smjerom, njen pozitivni potencijal može vrlo lako prijeći u destruktivnost.

Vjerujem da se to u ovom trenutku događa sa značajnim dijelom američkog kršćanstva. Dugo sam mislio da je kršćanstvo vrlo jasno te da postoji jednoglasje oko nekih središnjih učenja. Mislio sam da postoje granice unutar kojih kršćani oblikuju svoje ponašanje. Kako naivno od mene.

Učenje za koje sam mislio da je neupitno bilo je ono da volimo Boga iznad svega i bližnje kao same sebe. Nekada smo to nazivali glavnom zapovijedi. Isus je rekao da sve ovisi o tome: ljubi Boga, ljubi bližnjega. Ako postoje pitanja o tome koga bismo trebali voljeti, koje su granice ljubavi, tko je naš bližnji, čini se da Isus daje odgovor na to. Njegov odgovor započinje pričom o dobrom Samarijancu u Lukinom evanđelju (10,25-37), u kojoj se obzorje ljubavi širi. Bližnji, sugerira Isus, je svatko potrebit. Pozvani smo biti istinski bližnji onima koji su potrebiti.

Isus ide i korak dalje te poziva da volimo svoje neprijatelje (Matej 5,43-48). Čini se da i našu vječnu sudbinu povezuje s time kako postupamo s „najmanjima od njih“ (Matej 25, 31-46). Dakle, dosta je biblijskog materijala koji naglašava središnju ulogu ljubavi, definirajući je kao brigu o onima koji su krhki ili povrijeđeni.

Znao sam da bi ljubav trebala imati središnje mjesto u kršćanstvu, jer su me tako učili u Katoličkoj crkvi u kojoj sam odrastao. Ista stvar se naglašavala i u Baptističkoj crkvi kojoj sam pristupio u srednjoj školi, te u svakoj kršćanskoj kongregaciji u kojoj sam ikad sudjelovao. A kad sam počeo studirati kršćansku etiku, svi moji učitelji skretali su nam pozornost na ovu najveću zapovijed. Svi su naglašavali središnju ulogu ljubavi kroz povijest kršćanske etike.

Uloga ljubavi bila je neupitna. Početak i kraj kršćanstva.

Zamislite moje iznenađenje kad sam shvatio da postoje kršćani bez ljubavi, kršćani za koje se čini da ne cijene ljubav, kršćani koji ne djeluju iz ljubavi, čije ponašanje nije uokvireno ljubavlju. Ova spoznaja me ponovno osupnula prošli tjedan kada je moj prijatelj Zach Lambert, inače pastor Restore crkve u Austinu u Teksasu, citirao moju izjavu na njegovom vrlo praćenom Twitteru: „Bolje je provesti jedan dan u društvu onih koje kršćani maltretiraju, a Isus voli, nego tisuću dana u društvu onih koji zloupotrebljavaju Sveto pismo da povrijede slabe i bespomoćne.“

Ovo je vjerojatno moja najčešće citirana rečenica, preuzeta iz knjige „Mijenjati naše mišljenje“. U trenutku pisanja ovog teksta Zachova objava pregledana je 62 000 puta u manje od 48 sati. Očigledno je da je taknula ljude. Mnogima od Zachovih pratitelja se svidjela i podijelili su je. No, ako pogledate komentare ispod ove Zachove objave, posebno one od ljudi koji se ne slažu s njom, trebate imati dobar želudac. Tu nazivaju Zacha i mene lažnim prorocima i hereticima koji će završiti u paklu zbog takvih tvrdnji.

Tu nije riječ o neslaganju, jer neslaganje je nešto normalno na što smo navikli.

Tu ima mržnje, bijesa, prepotencije i agresivnosti samozvanih pravednika koja je upravo šokantna. Vjerujem da su takve reakcije Zachova svakodnevnica. I zahvalan sam što nije moja. Zach je generacija mlađa od mene. Njegov Twitter prepun je ove vrste “kršćanskog” bijesa. Čini se da to njega čak više i ne čudi. Ali ja sam još uvijek začuđen jer sam mislio da kršćani ipak imaju neke kočnice.

Ponekad se upitam kako bi ova vjerska tradicija zvana kršćanstvo izgledala da se njenim sljedbenicima više ne naglašava središnja uloga ljubavi? Što bi bilo da ih se podučava drugačijoj etici, drugačijoj viziji što znači biti kršćanin? Kako bi izgledalo kršćanstvo da su vjernici tijekom jednog ili više naraštaja bili odgajani u ozračju u kojem ljubav više nije bitna?

Izgledalo bi upravo kao komentari na Zachov Twitter i stotinu drugih Twittera. Izgledalo bi kao kršćanstvo toksične muškosti koju je opisala Kristen Kobes du Mez u Isusu i Johnu Wayneu. Izgledalo bi kao ugašena Fox TV emisija Tuckera Carlsona, stare radijske emisije Rusha Limbaugha ili pak skupovi i retorika Donalda Trumpa.

Bilo bi to plemensko, reakcionarno, autoritarno, ljutito i bezosjećajno kršćanstvo ljudi koji njime maskiraju svoju gorčinu i traže uvijek nove žrtvene jarce.

Izgledalo bi kao pokret kojeg ne vodi Isus nego lažni idoli.

Kršćanstvo bez ljubavi je negacija onoga što je Isus objavio i pokazao. Kršćanstvo bez ljubavi je zloupotreba Duha Božjeg. Kršćanstvo bez ljubavi ne samo da je beskorisno nego je i opasno. Stoga pitam današnje kršćanske propovjednike, učitelje i roditelje: Podučavate li religiju koju je Isus učio? I odupirete li se aktivno, jasno i bez zadrške ovom drugom, toksičnom obliku kršćanstva?

Toksičnu inačicu kršćanstva se ne smije ignorirati. Jer previše toga je u pitanju.

David Gushee, “Christianity without love”.
Objavljeno na Baptist News Global.