Kršćanstvo pred suvremenim izazovima ili što vreba kršćane širom svijeta

Nalazimo se u složenom i zanimljivom vremenu. To je bistro i onima koji žive osamljeno na vrhovima planina.

Kršćanstvo se opet nalazi u nekoj krizi, a svako vrijeme donosi neke specifične probleme. Danas ćemo se pozabaviti s nekim gorućim problemima koji izjedaju kršćansku ekumenu.

1. Direktna politička kontrola nad životima vjernika i crkvi

Najbolji primjer je svakako Kina, u kojoj državne vlasti prepravljaju Bibliju kako bi bila bliža kineskoj (Han) kulturi. Država kontrolira svaki aspekt društva i Kinezi prednjače u društvenoj kontroli. Sve su crkve pod državnom kontrolom; najviše je do 2018. pružala otpor Katolička crkva koja se raspolovila na državnu sponzoriranu crkvu kroz tzv. patriotsko udruženje, a oni svećenici i vjernici koji nisu htjeli biti u navedenom, sustavno su progonjeni. U sporazumu Svete Stolice i Kine 2018. došlo je do nekoga čudnoga kompromisa koji je izazvao uglavnom negativne reakcije na terenu (pogotovo u Hong Kongu, koji je tada još uživao nekakve slobode, koje danas nema), ali i zaprepaštenje značajnoga dijela teologa, jer je KP Kine dobila praktički kontrolu nad onim dijelom Crkve u Kini koja je pružala otpor. Drugi primjer je Rusija, gdje je Ruska pravoslavna crkva samo jedan od organa vlasti.

2. Daljnja fragmentacija kršćanstva i buduće nejedinstvo

Odnosi u pravoslavlju su zbog Ukrajine pali na najniže točke. Vječni sukob između Carigradske patrijaršije (i grčkih crkvi) na jednoj strani i osovine Moskva-Beograd na drugoj strani (uz pripadajuće trabante), doveo je do toga da carigradski i moskovski patrijarh ne komuniciraju. Situacija u Ukrajini izvukla je svu tragediju pravoslavnih odnosa te potvrdila činjenicu da većina pravoslavnih crkava gaji vrlo konkretne pretenzije na svoje susjede i da često služi negiranju i prozelitizaciji susjeda. Jedan zabavan primjer je čedo SPC-a – Čehoslovačka pravoslavna crkva, koju su SPC i Čehoslovačka stvorile 1921. za političke potrebe nove državne zajednice. Kada su Rusi pregazili Čehoslovačku, jednostavno su otrgli crkvu od SPC-a, stavili je pod Moskvu. Također, 1948. nasilno su pripojili Slovačku grkokatoličku crkvu ČSPC-u, pokrali grkokatoličku imovinu, a tek je Dubček u Praškom proljeću obnovio grkokatolike i dao im pravo javnosti, a imovina je vraćena tek u neovisnoj Slovačkoj. Danas vrh malobrojne, ali autokefalne ČSPC stoji uz Moskvu svim srcem svojim. Katolička crkva također se nalazi pred izazovom jedinstva, o čemu sam ranije ovdje pisao.

3. Amišizacija kršćanstva

Svijet je zao, ljudi su zli, svi su korumpirani, joj, kako se to mladi oblače, neki ljudi se kockaju, drugi drogiraju, treći nose čudnu odjeću, joj, joj, kuknjav, kuknjav, jao, jao, jao.

Vrlo popularne teze u Hrvata i šire nekako su se uvukle i kod značajnog dijela vjernika. Barem mi je desetak osoba objašnjavalo da je kraj svijet i drugi povratak Krista iza ugla. Kod dijela ljudi to izaziva potrebu za bijegom. Volim spominjati Augustina. On je naš duhovni suvremenik. Zadnja stoljeća (Zapadnog) Rimskoga Carstva bila su slična našoj situaciji (šifra: kuga, glad i rat), ali tko bi rekao. Augustin je smatrao da su ljudi po defaultu prljavi i zli, pa kada se to prihvati, onda se lakše živi i kreće se s pozicije da je kršćanstvo tu da humanizira ljude, jer milost Božja je jača od grijeha.

Panični strah od svijeta i suvremene europske civilizacije posebno je brinuo Josepha Ratzingera, što, s obzirom na njegov intelekt, nikako nisam shvaćao kako i zašto. Bavarski teolog stajao je iza svakoga teološkoga dokumenta Ivana Pavla II., a i odabir imena Benedikt (oca zapadnog redovništva, dakle izbjeglice iz svijeta) odražava taj strašan pesimizam. Slika nekakve malene crkve u budućnosti jednostavno je poražavajuća, iako Zapadna Europa klizi u tome smjeru, samo što primjer ateističke Češke i ateističke bivše Istočne Njemačke svjedoči da je malena crkva nikakva crkva te da C/crkva jedino ima snagu ako je masovna.

4. Müntzerizacija kršćanstva

Thomas Müntzer (1489.-1527.) bio je protestantski i anabaptistički teolog te vođa njemačkih seljaka za vrijeme seljačkih ratova 1524.-1525. Naime, Müntzer je, pod utjecajem Ivanovoga Otkrivenja, bio uvjeren da se bliži kraj svijeta i da su seljaci istinski izabranici Božji nasuprot tadašnjem katoličkom i luteranskom plemstvu i gradovima. Seljake je poveo u smrt, potaracala ih je prva europska ekumenska vojna sila sastavljena od luteranskih i katoličkih profesionalaca, slično kao što su profesionalci dokrajčili hrvatsko-slovensku seljačku vojsku pod velikim Matijom Gupcem.

Molitelji na hrvatskim trgovima imaju vrlo sličan pristup kao Müntzer.

Oni za sebe misle da su “siromašni i maleni”: kleče u miru. Doduše imaju svoje vjerne fanove s ljevice, koji daju napornu zvučnu kulisu i nalaze se nasuprot “moćnima i velikima” nekada katoličke i luteranske velmože, kod nas je to očito državna vlast.

Kao i kod amišizacije u točki 3, postoji ta tvrda uvjerenost da mainstream treba rušiti. Amiši su se povukli u mir svojih farmi, dok dio vjernika, izluđen društvenim promjenama, marginalizacijom kršćanstva na Zapadu, agresivnim pristupom mladih muslimana (koji svako to nešto zapale i/ili pokradu u Francuskoj, Belgiji, Skandinaviji), misle da je ključ povratak u tridentsku idilu, koja nikada nije postojala. Po valjda deseti put, preporučam svima da pročitaju knjigu Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.) Zlatka Kudelića, koja objašnjava crkvenu praksu ovih naših prostora u 17. i 18. stoljeću i prikazuje da naši preci nisu bili baš nešto pretjerano zainteresirani za dogmatiku.

U ova vremena treba biti pametan i smiren. To jest malo teže, ali nije nedohvatljivo. Ima puno više toga što muči kršćanstvo, ali ove četiri točke nekako su povezane. O velikom povratku poganstva, o scijentizmu i ostalim vanjskim napastima – možemo neki drugi put. Ali kršćanstvo prvo treba napraviti jedno dobro pospremanje unutar sebe; izvesti jedno dobro propitivanje o tome gdje smo i što smo te raditi više na vlastitom jedinstvu i prihvati činjenicu da se svijet mijenja i da živimo u tome svijetu, bez toga da se pokušava pobjeći daleko od svijeta ili da se pokušava vraćati u nepostojeću prošlost.

Treba živjeti Krista u sadašnjem trenutku.