Metz: Bog na jeziku

Čini mi se da je “duhovna situacija našeg vremena” obilježena fundamentalnom  krizom.  Nazvat  ću je “krizom Boga”.

Nije ju lako dijagnosticirati, jer je u današnje vrijeme, i u kršćanstvu i drugdje, uronjena u novo, religiji sklono ozračje.

Proživljavamo dakle neku vrstu krize Boga u religioznom ruhu, doba religije bez Boga. Geslo našeg doba moglo bi glasiti: “Religija – da; Bog – ne”; to ‘Ne’, opet, ne misli se kategorički, u smislu velikih ateizama. Njih više nema. Kao da je “bitka za transcendenciju” prevladana i onostranost konačno utrnula: šezdesetih godina, borbeno se odlagala u budućnost, a sad, terapijski, u psihu. Bog nam tako danas opet može, nemarno ili opušteno, stalno biti na jeziku, a da se zapravo ne misli na nj: kao slobodnolebdeća metafora salonskog čavrljanja, psihoanalitičkog kauča, estetičkog diskursa ili čega već. Dakle, religija kao pojam sna o sreći bez patnje, očaravanje duše mitovima ili postmoderna igra staklenim perlama: to da. Ali Bog kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Isusov Bog? […]

Sluša li tko, primjerice, teološki govor o uskrišenju Krista te u njem prečuje krik Raspetog, taj ne sluša teologiju, već mitologiju, ni Evanđelje, već mit o Pobjedniku.

Vjerojatno ima previše čiste kristologije Uskrsne nedjelje, a premalo kristologije Velike subote. U kristologiji smo, ako smijem tako reći, zagubili put i vrijeme između Velikog petka i Uskrsne nedjelje. Rekao bih da i unutar same kristologije treba ispripovjediti ozračje Velike subote. Hoću reći: dio su kristologije i povijest vremena i puta, zatim iskustva Velike subote, pa i svojevrsni velikosubotni kristološki jezik što, nasuprot mitu, nije tek pobjednički. U tom se skriva odmak teologije od mitologije. Uznemirujuće se pitanje u mitu zaboravi; on zato i jest prikladniji za terapiju i bolje smiruje tjeskobu; tako reći, “bolje prevladava kontingenciju” no vjera.

Iz: Johann Baptist METZ (ur.), Krajolik od krikova, Ex libris, Rijeka 2011, 86-88.