Vjeri je potrebno iskustvo

On je održao svečani govor na otvaranju prestižnog Salzburškog festivala, a zatim i predavanje na Sveučilišnom tjednu te je pritom citirao i – Karla Rahnera. Ono što nam kvantni fizičar Anton Zeilinger ima za reći trebalo bi potaknuti na razmišljanje i Crkvu i teologiju.

U svom intervjuu za „Salzburger Nachrichten“ Zeilingeru kao austrijskom dobitniku Nobelove nagrade za fiziku postavljeno je pitanje: “Je li Bog doista sveznajući ili ni on sam ne zna što će se dogoditi?”. U svom odgovoru Zeilinger citira isusovca Karla Rahnera (1904.-1984.). “Ne znam to. Jedna od posljedica povijesnog razvoja, koji je u Crkvi postao previše intenzivan, jest da se Bogu pripisuju svakakvi mogući atributi. Teolog Karl Rahner je rekao da će vjernici u budućnosti ili biti mistici ili ih neće više biti. To znači da se trebamo odreći mnogih naših navodno preciznih ideja o Bogu.”

Rahnerov citat Antona Zeilingera pretvorio se u svakodnevnu uzrečicu ili nekakav aforizam koji se prečesto koristi te nažalost izvlači iz konteksta.

Citat se, ovisno o potrebi, skraćuje ili dodatno tumači, tj. oskvrnjava kako bi se uklopio u odgovarajući stav.

No, što je Karl Rahner uopće želio reći ovim citatom?

Benediktinac iz Münsterschwarzacha Anselm Grün (koji je, inače, napisao doktorsku tezu o Karlu Rahneru) jednom je rekao na tu temu: “Ja se osobno ne bih nazvao mistikom. Prevelika je to riječ za mene. Ne može se čovjek hvaliti takvim terminima. Ali mene doista zanima i mistika i iskustva samih mistika. I nastojim se u šutnji približiti iskustvima koja su mistici doživjeli u tišini i meditaciji.” Logično je zapitati se: ako tako govori netko takvog duhovnog kalibra, što bismo onda trebali reći mi ostali? Podcjenjuje li se možda ugledni benediktinac namjerno?

“Mistici su ljudi koji gledaju”, rekao je također Anselm Grün. Ova misao ide u Rahnerovom smjeru, koji je imao izrazito antielitistički pogled na sam misticizam. Iz njegove perspektive mistično iskustvo je dostupno i moguće svima. Dakle, ne samo stručnjacima. No, “čarobna riječ” ovdje glasi: iskustvo, odnosno – točnije rečeno – duhovno iskustvo.

Ova gore spomenuta (i često citirana) Rahnerova izjava izvorno je objavljena u časopisu “Geist und Leben” (5/1966), i to u članku “Frömmigkeit früher und heute” (hr. “Pobožnost u prošlosti i danas”). Citat glasi u cijelosti: “Samo da objasnimo što se pod ovim misli te svjesni opterećenosti izraza ‘misticizam’ (koji, ako je ispravno shvaćen, ne predstavlja proturječnost vjeri u Svetu pneumu, nego je isti) moglo bi se ovako reći: Pobožni čovjek sutrašnjice ili će biti ‘mistik’, tj. netko tko je nešto ‘iskusio’, ili će prestati biti pobožan, jer pobožnost sutrašnjice više neće počivati na uvjerenju koje je postalo iskustvom i osobnoj odluci koja je jednodušna, prirodna i javna, niti na religioznim običajima sviju; dakle dosad uobičajeni vjerski odgoj moći će ubuduće biti tek vrlo sekundarna inicijacija za institucionalni dio vjere.“

Riječ je o tipičnoj rahnerovski dugačkoj rečenici koja u sebi nosi nevjerojatnu dubinu. Ovoj rečenici u Rahnerovom eseju prethodi pak promišljanje da bi ljudi – na temelju skice o “oskudnoj pobožnosti” – trebali otkriti “hrabrost za izravan odnos s neizrecivim Bogom”. Rahner je također ukazao na poveznicu između iskustva upućivanja i ispravne “slike Boga”, što nas opet vodi Zeilingeru koji tvrdi da bismo se trebali oprostiti od ideja ili predodžbi koje pripisujemo Bogu. Bitno je imati na umu da je svaki govor o Bogu zapravo analogan govor.

Ako ono nosivo “tradicionalno kršćanstvo” već isparava i rastače se zato što kršćani postaju manjina te oni običaji, koji su se ranije podrazumijevali, polako nestaju, onda su ljudi pozvani više ovisiti o svom osobnom iskustvu i vjere i Boga, na temelju kojih žive ili nastoje živjeti.

Upravo je to razlog zašto svjedočimo sve većoj potrebi za onim što je Karl Rahner jasno uočio još 1966., dakle prije gotovo 60 godina: “Mistagogija u religioznom iskustvu, za koju mnogi misle da je ne mogu otkriti u sebi, mistagogija je koja se mora prenositi na takav način da čovjek postane svoj vlastiti mistagog.”

Uvod u iskustva vjere je ono što nam je danas važnije nego ikad. Možda čak i važnije od same teologije. Ali ovdje opet ne smijemo zaboraviti da se ni liturgija ni duhovnost ne mogu ni događati ni razvijati bez zdrave teologije, ukoliko ih se, naravno, ne želi trivijalizirati ili banalizirati.