Ivan Raljušić: “Želimo uživati svoj raj, dok drugi bježe od rata i siromaštva.”

Volontirao je u Bihaću kao bogoslov, a kasnije i kao svećenik na tranzitnom punktu u Rijeci. U razgovoru za naš portal otvoreno je progovorio o svojim motivima te zašto je potrebno  pružiti ruku izbjeglicama.

Ivan Raljušić je mladi svećenik “Družbe Misionara Krvi Kristove”. Nedavno je proslavio svoju mladu misu u Pleternici, a netom kasnije bio je i sudionik Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu. Grupa katoličkih, protestantskih i pravoslavnih studenata uz predavače ovogodišnjih susreta posjetila je tranzitni punkt za migrante u Rijeci, a nakon toga smo došli u razgovor oko pitanja izbjeglica.

Da se teologija ne radi samo za radnim stolom u klimatiziranom uredu nego u stvarnome životu stvarnih ljudi, vidljivo je kod ovog mladog svećenika koji si je već kao bogoslov uzeo vrijeme za rad s migrantima u Bihaću. Unatoč početnom strahu i brojnim pitanjima, Raljušić je odlučio susresti se s njima, čuti njihovu stranu priče i pružiti im ruku. Kaže da je to evanđeoska poruka, a papa Franjo ga je posebno inspirirao svojim primjerom. Složili smo se da je važno u današnjem društvu progovoriti otvoreno o ovom pitanju, na kojemu nažalost populisti i nacionalisti često grade svoj “uspjeh” šireći laž i mržnju. Obojicu nas je dakle potaknuo ovaj susret s migrantima na tranzitnom punktu za migrante u Rijeci, zbog čega smo smatrali važnim objaviti naš razgovor…

Na Mediteranskim teološkim susretima grupa studenata i predavača posjetila je tranzitni punkt za migrante u Rijeci. Kazao si mi tada da ćeš tijekom svog godišnjeg odmora doći volontirati. Zašto, koji su razlozi? Što te potiče?

Unatrag nekoliko godina, za vrijeme svog godišnjeg odmora, uvijek si odvojim nekoliko dana za volontiranje. Do sada sam bio nekoliko puta u Bihaću, a ove godine bila je prilika da dođem u Rijeku. Naime, upravo kao što si i rekao u pitanju: za vrijeme Mediteranskih teoloških susreta obilazili smo taj tranzitni punkt za migrante u Rijeci i nekako sam se dvoumio: ponovno Bihać ili Rijeka? S jedne strane Bihać već dobro poznajem, poznat mi je grad i mjesta gdje migranti dolaze, ali Rijeka je bila nekako bliža srcu upravo zbog tog novog iskustva. Želio sam upoznati novi tim volontera i jedno novo odredište, mjesto, gdje se migranti okupljaju i na taj način steći to iskustvo kada je u pitanju rad s migrantima.

Koji su razlozi, pitaš, što me točno potiče. Pa evo, prije svega evanđelje. Kada pažljivo čitamo evanđelja, onda ćemo primijetiti da je Krist dolazio na ona mjesta na koja nitko nije želio doći. On je išao u susret onima od kojih su svi odvraćali svoj pogled. Sjetimo se primjerice Samarije i kako su Isusovi sunarodnjaci odvraćali svoj pogled od njih, nisu htjeli zalaziti na njihov teritoriji. Na neki način su ih već otpisali. Međutim, Isus rado zalazi u Samariju i rado odlazi u poganske krajeve; Isus ide u susret svakom čovjeku i želi mu vratiti nadu u život. U susretu s migrantima uvijek pokušavam prepoznati svoga brata. Papa Franjo nas neprestano poziva na to da u svakom čovjeku susretnemo svoga brata, svoju sestru. Meni je pontifikat pape Franje jedan veliki vjetar u leđa, a on mi je primjer u svjedočenju evanđeoske poruke. Odlaziti na margine društva i ondje gdje mnogi ne žele doći.

Kakva su tvoja iskustva s migrantima u Bihaću i ovdje u Rijeci?

Moram priznati da imam predivna iskustva. Prvi put kada sam došao u Bihać, nekako sam u srcu osjetio da želim služiti, a s druge pak strane također sam proživljavao određene predrasude prema migrantima. U prvih nekoliko susreta s migrantima u Bihaću osjećao sam nekakvu nelagodu u srcu, strah. Pitao sam se kako im prići i kako postupiti. Određene sumnje su mi se pojavljivale. Je li ovo sve neka laž ili namještaljka? Međutim, u tim trenucima sam osjećao da se moram vratiti evanđeoskoj poruci. Ponovno sam si posvijestio zbog čega sam došao, pa i važnost te neke moje prisutnosti kao tada budućeg svećenika Katoličke crkve.

Nadalje mi u „Družbi Krvi Kristove“ imamo jedno geslo koje se trudimo živjeti. To geslo kaže: „Osluškivati vapaje krvi Kristove.“ Slično kao sestre Majke Tereze koje imaju za geslo, „Žedan sam“. Sjetimo se Majke Tereze koja je čeznula da utaži Isusovu žeđ u mnogim siromašnima i patnicima ovoga svijeta. Tako i mi kao misionari Krvi Kristove želimo osluškivati vapaj. U susretu s migrantima prepoznao sam taj vapaj. Prepoznao sam u njima baš tu ljubljenu djecu Božju, gdje je svaki od njih, neovisno bio kršćanin ili musliman, vrijedan one zadnje kapi Isusove krvi.

Taman da nisam vjernik, da sam recimo ateist, mislim da je važno pružiti ruku čovjeku koji je u potrebi. Čovjek stoji pred mojim vratima, bez odjeće, hrane, pića, zahvaćen bolestima… Ako slušam glas svoje savjesti, ne mogu ostati zatvorenih očiju pred čovjekom koji me moli za pomoć. Moji razlozi odlaska u Bihać i u Rijeku nisu političke prirode jer nisam političar. U Bihaću sam još bio bogoslov, a sada u Rijeci svećenik. Papa Franjo mi je poticaj za susret s migrantima.

Imao si prilike razgovarati i družiti se s njima, pa nam sigurno možeš nešto reći o tome zašto mnogi napuštaju svoj dom, obitelj i prijatelje. Koji su motivi, razlozi?

Razlozi su različiti. Ekonomski prije svega. Ljudi žele bolje živjeti, a na kraju krajeva žele ići tamo gdje se mogu kao čovjek ostvariti. Moramo znati da je ekonomija u zemljama iz kojih oni dolaze u jako teškom stanju ili potpuno uništena, kao npr. u Afganistanu. Mnogi strahuju od rata i od talibana koji su zaposjeli mnoga područja. To u ljudima budi strah od takvog ponašanja.

Nadalje moramo znati da je čitav svijet danas kao jedno globalno selo, svi smo povezani putem interneta. Ljudi vide blještavilo i sjaj Europe, dakle sve ono što ne mogu vidjeti u svojoj zemlji. Oni primjerice vide razvijenu ekonomiju, priliku za zaposlenje, mogućnost napredovanja i školovanja. Mnogi od njih žele nastaviti školovanje i uspjeti u životu, zasnovati obitelj. Postoje čak i oni koji dođu s obitelji. Međutim mnogi žele prvo sebe smjestiti negdje i onda povući za sobom i ženu i djecu.

Kako je samo jadno kada mi postavimo pitanje gdje su im žena i djeca, a oni prolaze tako težak i zahtjevan put, spavaju po šumama, razbolijevaju se, nemaju se gdje istuširati ili jesti. Onda se mi još usudimo pitati tako jedno bezobrazno i nisko pitanje: gdje su im žena i djeca. Meni je to strašno! Možemo samo zamisliti kao bi izgledao put kada bi primjerice netko od nas uzeo sa sobom i ženu i djecu, i zaputio se na put od 1000 kilometara. Znamo da je gotovo nemoguće otići iz jednog u drugi grad, jer se djeca brzo umaraju, ne mogu izdržati, a bilo bi nemoguće preživjeti u takvim uvjetima u kakvima oni žive. A mi to zahtijevamo od njih. To samo govori o našoj bešćutnosti i nerazumijevanju drugog čovjeka. Očito smo se mi u Europi nekako uljuljali. Živimo svoj miran život, a često smo oko srca stvorili zidove i ne treba nam onaj drugi. Mi želimo uživati svoj raj, dok drugi krajevi svijeta žive u velikom siromaštvu. Ljudi promatraju život u Europi. Neki nemaju ništa, a neki samo mrvice. Prirodno je da čovjek ima želju doći tamo gdje se može razvijati. Posebno mi je drago kada vidim mlade migrante, dječake koji žele napredovati, žele se ostvariti u životu, jer ne mogu u svojoj zemlji. U njima gori ta želja da se ostvare.

U društvu sve je više govora mržnje prema migrantima. Kako reagiraju tvoja subraća, prijatelji, kako reagiraju iz Crkve na to da odlaziš pomagati upravo migrantima?

Moram priznati da sam imao jako dobra iskustva u susretu sa svojim prijateljima i poznanicima. Bio sam ugodno iznenađen, pogotovo u onom vremenu kada sam koristio Facebook. Znao sam stavljati slike iz Bihaća i slati poruke podrške migrantima. Iznenadio sam se kada sam vidio jako puno pozitivnih komentara. Naravno bilo je i negativnih, ali puno više je bilo riječi podrške i pozitivnih komentara. Moji prijatelji bili su znatiželjni. Znali su postavljati pitanja u svom neznanju, primjerice ono što sam već spomenuo maloprije: “Gdje su im žena i djeca?”, “Zašto se ne bore u svojoj zemlji?”, “Zašto ne pokušavaju spasiti svoju zemlju?”… Mnogi su imali ta pitanja, ali nisam osjetio da me provociraju. Zaista ih je zanimalo, kao što je i mene nekoć zanimalo.

To me sve ugodno iznenadilo, ali ujedno je i poslužilo kao poticaj da se još više otvorim migrantima. Da svjedočim jednu drugu stranu priče o njima, jer uglavnom slušamo negativno o migrantima. Imao sam tu želju da budem još više s njima i da našima donesem jednu drugu stranu priče. Migranti su dobri ljudi koji žele napredovati u životu, ljudi koji se žele ostvarivati i da nisu došli ovdje da nas pljačkaju, da nas ubijaju ili islamiziraju. Premda, naravno, među tisućama postoje vjerojatno i oni koji imaju neke treće namjere, iako ih ja nisam sreo. Sami migranti su mi kazali da neki bježe od zakona i da svakako budemo na oprezu. Mislim da nije rješenje u tome da samo otvorimo granice i primimo sve. Nije samo u primanju, nego u davanju prilike da se mogu integrirati ovdje, usvojiti neke vrijednosti koje mi ovdje imamo, a mi neke njihove. Riječ je o nadopunjavanju. Da se vratim na ono što sam kazao maloprije: treba ljudima dati priliku.

Ne postoje samo podjele u društvu oko ovog pitanja, nego i unutar same Crkve. Što bi poručio onima koji u izbjeglicama ne vide sestre i braću u nevolji?

Mislim da se svi zajedno trebamo vratiti evanđeoskoj poruci i vrijednostima. Često nam je nažalost nacionalno ispred evanđelja. Često doživljavam da ljudi imaju veliku ljubav prema domovini, i to je lijepo, ali problem u tome je da se isključivo samo voli svoja zemlja, svoj narod, a s druge strane ta evanđeoska poruka nije zaživjela u mome srcu. Evanđelje postaje apstraktno, a to se zna dogoditi često kod nas unutar Crkve. Imam osjećaj – to je moje osobno mišljenje – da je nacionalno ispred evanđelja kao i mnoge druge stvari. Kad su migranti u pitanju, kod nas vlada strah. Oni će doći u našu zemlju i oduzeti posao našoj djeci, oni će nas islamizirati, naša vjera će biti uništena. Iza toga stoji strah. To znači da nismo shvatili evanđelje. Da smo shvatili evanđelje, onda se ne bi pojavljivali takvi strahovi, nego bi vidjeli priliku da živimo i svjedočimo Kristovu ljubav. Sjetimo se Isusovih učenika. Izabrao je malu skupinu i poslao ih u svijet. Šalje ih u svijet da žive i donesu njegovu ljubav, ne da se sakriju i da podižu zidove oko sebe. Znamo krivo shvatiti evanđelje, nekad čak do te mjere da neki misle da moraju stvarati „čistu kršćansku državu“, zidove oko sebe da možemo biti mirni i sigurni u svom komforu. Imam osjećaj kao da Europu čuvamo time što ćemo dići zidove. Nitko drugi nam ne treba jer smo sami sebi dovoljni. Tako onda i na duhovnoj razini: nitko drugi nam ne treba, imamo svoju „čistu“ vjeru. Znamo da to nikako nije u skladu s evanđeljem.

Zanimljivo je ovo što kažeš za “čistu vjeru”. Odvojiti se od drugih i drugačijih je očito stanje komfora, samo da ne moram “prljati” ruke, a evanđeoska poruka je zapravo – suprotna. Svakako ti želim zahvaliti na vremenu i što si s našim čitateljima podijelio svoja iskustva. Što bi poručio čitateljima za kraj?

Svi oni koji su u prilici – neka dođu barem do Rijeke, na jedan dan, da vide uvjete u kojima migranti žive i da se susretnu s njima. Primjećujem da bježimo od njih, a mogu kazati da sam i osobno imao neki strah. Prešao bih ulicu u Zagrebu kada bi vidio nekog tko je „drugačiji“. Baš zato sam htio pobijediti tu nelagodu tako što idem k njima. Krist nas na to poziva da pružimo ruku drugom čovjeku.

To što sam rođen u Europi, ne znači da sam vrjedniji od Pakistanca, Iranca, Afganistanca ili drugih. Dakle, poručujem svima da se odvaže napraviti takav korak, ako ništa bar na ulici porazgovarati s migrantom u svome gradu. Ili evanđeoski govoreći, donijeti drugome čašu vode, a to može ujedno biti i „čašica razgovora“. Na to nas na kraju krajeva Isus poziva u evanđeljima, zar ne? Nemojte okrenuti svoj pogled od migranata jer se to i nama danas sutra može dogoditi, nitko ne zna što donosi budućnost. Kako bi nam bilo bolno da mi moramo bježati, a netko okrene pogled od nas. Zato još jednom pozivam, pa i one koji si to ne mogu nikako zamisliti: odite u susret migrantima, barem ih upoznati i čuti njihovu priču, postaviti pitanje. Migranti su otvoreni za razgovor…

Razgovarao: Mario Trifunović
Fotografije: Ivan Raljušić