Isusovo preobraženje iliti kako usred ničega otkriti komadić Neba

Matej nam danas donosi izvještaj o Isusovom preobraženju ili transfiguraciji.

Isus se, naime, na putu prema Jeruzalemu, gdje ga čekaju muka i smrt, s trojicom učenika povlači na brdo u osamu. Tu im Nebeski otac otkriva tajnu njegovog bića, jer, „zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (17, 2). A glas s neba potvrđuje da se iza krhkog ljudskog tijela krije slava Sina Božjega. Isusovo preobraženje u Krista zabilježili su Matej, Marko i Luka.

Događaj iz današnjeg Evanđelja približava nas onom ključnom događaju Isusovog zemaljskog života: njegovom ulasku u Jeruzalem te muci, smrti i, na koncu, uskrsnuću. Isus se, kao i uvijek u važnim trenucima svog života, povlači u osamu na jedno brdo odnosno na visoku goru.

Brda i slična uzvišenja imaju posebnu ulogu u Isusovom životu.

Na “vrlo visokoj gori” Isus se odupire napasniku na početku svoje misije. Svoj prvi veći javni nastup započinje s propovijedi na Gori. Na jednom brdu je razapet, a s drugog brda u Galileji Isus kao uskrsli Krist šalje svoje učenike u svijet. Crkvena predaja pod „visokom gorom“ podrazumijeva mjesto Tabor, goru na galilejskom jugu. Gora je, prema Starom zavjetu, mjesto gdje se Bog objavljuje u vidljivom obliku. Što se tiče izvještaja četvorice evanđelista, gora je i za Isusa i njegove apostole egzistencijalno mjesto susreta s Bogom, mjesto dubokog razmatranja i naučavanja.

S Isusom se na gori Taboru nalaze Petar te braća Ivan i Jakov. Ova trojica svjedoka Isusovog preobraženja ponovno će se spominjati u Getsemaniju, vrtu Isusove borbe sa samim sobom. Matej navodi kako se Isus pred njima preobrazio: „… lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo“ (17, 2). Ljudi engleskog govornog područja ovaj trenutak Isusovog života nazivaju „transfiguration“. Nekako mi je ovaj termin puni bliži biblijskoj stvarnosti. Glagol μεταμορφοω (metamorfoo) u pasivnom obliku pripada među božanske pasive i odnosi se na Očevo konkretno djelovanje. Isus bî preobražen kao što će biti podignut od mrtvih, probuđen, oživljen, uskrsnut. Dakle, ovaj glagol u originalu doslovno označava promjenu oblika. Pojava Mojsija i Ilije, koji se trojici svjedoka ukazuju uz preobraženog Isusa, slikovito prikazuje kako s Isusom prestaju Zakon i Proroci vrijediti na onaj način kako su vrijedili do tada.

Ključne su riječi današnjeg Evanđelja: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Slušajte ga!“ Ponavljaju se Očeve riječi i prilikom Isusovog krštenja (usp. Mt 3, 17). Isus je prilikom krštenja bio na početku svoje misije, a prilikom transfiguracije – nalazi se pred njezinim ispunjenjem. On kreće s Tabora, brda preobraženja, na Golgotu, brdo poniženja.

Osoba koja nije osjetila dodir Ljubavi, ne bi imala snage krenuti prema Golgoti, brdu mržnje, straha i prezira.

Jedino ljubav može preobraziti bol smrti u radost uskrsnuća. Ako ćemo ovo shvatiti ozbiljno, onda događaj Isusovog preobraženja je zapravo preobraženje straha i bojazni u slavu i snagu. Isus je u ovom susretu ohrabren i osnažen za susret sa strahom od smrti.

Učenici su ostali zbunjeni i preplašeni onim što su vidjeli. Kad su počeli shvaćati da im Isus pokazuje nešto od svog božanstva, pali su nice. Petar naziva Isusa Gospodinom i predlaže izgradnju triju sjenica: za njega i starozavjetne velikane. Petar želi trajno zadržati ono što trenutno doživljava, ali Isus ne dopušta zamrzavanje ovog trenutka te ih potiče da nastave hodati. I to je zapravo to.

Nema više povratka.

Njih trojica će cijeli svoj zemaljski život tragati za daškom Neba kojeg su na Taboru iskusili. Oni su na svetoj gori postali nemirni putnici koji se neće smiriti dok opet ne susretnu Gospodina u pravom svjetlu. Događaj na Taboru nije priviđenje nego “predokus buduće slave”, gledanje onoga što je (još uvijek) skriveno.

Isus nas svojim preobraženjem podsjeća na onu stvarnost koju ne vidimo i u opasnosti smo da je smetnemo s uma i posve zaboravimo ili, što je najgore, ignoriramo. Zbog toga današnje Evanđelje odiše nadom i radošću da u ovom životu ipak nismo sami i da svaki strmi puteljak, koliko god bio težak i bolan, ima smisla zato što nas vodi prema pravom i konačnom cilju.