Baruch Spinoza – ideja jača od svega

Vjerovali su da rade u ime Boga, a on je Boga tražio. Tu su im se putevi radikalno razišli. U ove dvije konstatacije stane cijeli život jednog od najvećih filozofa u povijesti čovječanstva, Barucha Spinoze (1632.-1677.).

Spinozu poznajem turistički: doslovno i intelektualno. Doslovno jer sam posjetio sva mjesta na kojima je živio i djelovao te na kojima su se događale važne točke njegove biografije, a intelektualno jer sam u njegovim mentalnim potezima prepoznao modele nekih vlastitih putova traženja istine. Njegovo gibanje kroz ideje navodi čovjeka na zaključak da se do jasnoće i jednostavnosti dolazi znojenjem kroz slobodu. Što je više znoja, to je veća sloboda. Spinozini umni i duhovni labirinti uključuju studiranje Biblije i Talmuda. U svojim istraživanjima i spisima bavi se kartezijanskim sustavom, pokazuje znanja židovske misli, proučava Majmonida i analizira antičke filozofe. Enciklopedist, a ne svaštar.

Nanesen u Nizozemsku migracijom roditelja s Iberskog poluotoka, mali Baruch je na otvorenom holandskom tlu marljivo učio o židovskoj vjeri i društvu općenito te je već kao dječak i mladić postavljao mnoga, pokazat će se, škakljiva pitanja. U ranim se danima već nazrijevalo da je ovaj čovjek uvjeren da su ideje jače od svega. Okružen bremenom i važnošću povijesti židovske zajednice u Amsterdamu, iz iste je izbačen 1656., prokletstvom napisanim perom rabina, a u ime svih članova zajednice. Da stvar dobije na težini, ta zajednica nije bila nebitna. Uživala je međunarodni ugled, a Portugalska sefardska sinagoga u Amsterdamu (izgrađena 1675.) bila je tada jedna od najvećih sinagoga na svijetu. Unutar njenih prostora nalazi se poznata i najstarija aktivna židovska knjižnica na svijetu „Drvo života“.

Nakon izopćenja i napuštanja Amsterdama, Spinoza je živio u jednoj kući u Rijnsburgu. To je malo mjesto blizu Leidena, ali ni od Amsterdama nije daleko. Ovdje se sastajao s liberalnijim kršćanima onoga vremena i razmjenjivao ideje. Kuća je danas muzej koji prikazuje razne aspekte Spinozinog života. Ovdje se može vidjeti dokument kojim je, radi svojih teza, 1656. ekskomuniciran iz židovske zajednice u Amsterdamu (ekskomunikacija do danas službeno nije opozvana). Dio teksta kaže: “Po odredbi anđela i naredbi svetaca, ekskomuniciramo, izbacujemo, kunemo i proklinjemo  Barucha Spinozu uz Božje odobrenje (blagoslovljen bio) i odobrenje cijele zajednice te ispred ovih svetih svitaka koji sadrže 613 zapovijedi.” Nevjerojatna je činjenica da je rabin sinagoge i 2021. bio uvjeren u prokletstvo izrečeno Spinozi pa je radi toga zabranio pristup knjižnici „Drvo života“ vodećem živućem stručnjaku za Spinozu, Yitzhaku Melamedu. Kuriozitet je da je nedugo nakon toga taj rabin završio svoj mandat.

Uz pismo ekskomunikacije, u istoj vitrini iščitava se i pismo prvog izraelskog premijera Ben Guriona u kojem izvjesnom gospodinu Duglasu objašnjava da nije tražio poništenje ekskomunikacije zato što sam čin ekskomunikacije smatra “ništavnim i praznim”. Ben Gurion u pismu kaže da je tražio da Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu objavi Spinozina djela na hebrejskom jeziku jer je on ‘najdublji mislilac zadnjih nekoliko stoljeća’. Ben Gurion također kaže: “U Tel Avivu postoji Spinozina ulica; ne postoji niti jedan razuman čovjek koji misli da je ekskomunikacija još uvijek valjana.” Pismo je napisano u Jeruzalemu 1. ožujka 1956.

Spinozu je jako cijenio Albert Einstein koji se slagao s njegovim temeljnim idejama. U jednoj od vitrina u Rijnsburgu može se vidjeti i Einsteinov potpis. Einstein je mogao i pobliže upoznati geografski kontekst Spinozina života jer je predavao na sveučilištu u Leidenu.

Tijekom boravka u Rijnsburgu, Spinoza je živio povučeno i skromno te je svu svoju energiju usmjerio proučavanju Pisma, Boga, filozofije, prirode i ideja. Nisu ga zanimale pozicije, novac i časti. Djelomično se uzdržavao brušenjem leća, a puno su mu pomagali i  njegovi prijatelji. Stroj za brušenje leća koji se koristio u 17. stoljeću može se vidjeti u jednoj od soba ove kuće. Za brušenje se koristio sitni pijesak. Od njegovih knjiga nije ostalo ništa jer su nakon njegove smrti prodane da se podmire troškovi njegovog sprovoda: “Po ovome ispada da je financirao svoj vlastiti sprovod!” uskliknuo mi je usputno kustos koji vodi goste po Spinozinim prostorima.

U određenom trenutku Spinoza iz Rijnsburga seli u Den Haag. Ovdje završava svoju ‘Etiku’ koja je zasigurno njegovo najpoznatije i najutjecajnije djelo. Većina njegovih djela objavljena je nakon njegove smrti, uključujući i samu Etiku, što ima svoje razloge, možemo reći političke i razborite naravi. Kuća u kojoj je boravio u Den Haagu tada je pripadala nizozemskom slikaru Hendriku van der Spyku. Spinoza je njemu i posredno svojim prijateljima ostavio naputke o objavljivanju Etike, što su oni i učinili 1677., ubrzo nakon njegove smrti. Relativno nedavno objavljena je i knjiga o vatikanskom rukopisu (Vat. Lat 12838) koji sadrži tekst Spinozine Etike i ujedno predstavlja jedini rukopis ovog djela, iako nije iz pera samog Spinoze. Zbog izopćenja i prokletstva, nije smio biti pokopan na židovskom groblju, već su mu ostaci završili u Haagu u masovnoj grobnici ispred Nove crkve (Nieuwe kerk).

Ovaj intelektualni nomad, podstanar bez vlasništva, već je u svoje vrijeme uočio da je biblijski tekst u značajnoj mjeri djelo čovjeka i djelo više ruku. To je kasnije i sama biblijska znanost potvrdila, a u njegovo vrijeme su to njegovo uočavanje kao i filozofska pitanja koja je postavljao i davao na njih odgovore doveli do njegovog izopćenja iz židovske zajednice koje je po svojoj radikalnosti jedno od najznačajnijih jer ga vođe židovske zajednice nisu izopćili na određeno vrijeme, već na cijeli život (uključujući i onaj zagrobni). Vjerovali su da rade u ime Boga, a on je Boga tražio. (Njegove ideje lijepo sažima enciklopedijski članak: https://plato.stanford.edu/entries/spinoza/)

Zbog svoje zanimljive biografije – uključujući doseljenje roditelja iz Portugala, poznanstva europskih filozofa poput Boylea i Leibniza te svojih pristupa pitanjima o Bogu i čovjeku, ovaj čovjek zaslužuje pažnju bilo koga tko voli znanje, postavlja teška pitanja kao i svakog intelektualca.