Religija je opasna
Dalibor Milas
27.08.2023
Romano Siciliani/KNA
Oni koji tvrde da su “samo Božje oruđe” mogu time izraziti vlastitu skromnost, ali također i prikriti zloupotrebu ovlasti.
Ljudi se često usuđuju govoriti u Božje ime te za sebe prisvajati božanski autoritet. Autoritet koji se ne smije dovoditi u pitanje zato što se legitimira na sljedeći način: “Ali nisam to ja; Bog govori i djeluje kroz mene!”. Autoritet koji zarobljava i koji se lako može zloupotrijebiti.
Onima koji su osjetljiviji na ovaj problem moglo bi se smučiti s obzirom na poznati odlomak iz Matejeva evanđelja. Kada je Petar priznao da je Isus Mesija, ovaj mu odgovara: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (16,17–19).
Zar ovdje sam Novi zavjet ne otvara prostor problematičnoj pretpostavci božanski legitimiranog autoriteta? Vjerojatno ne pomaže ni to što se Petar nešto kasnije blamira želeći odvratiti Isusa s pravog puta (čitaj: puta patnje).
Upravo na temelju ovog teksta i Petar i svi njegovi nasljednici s pravom mogu sebi prisvajati taj opasni autoritet koji tvrdi: “Ali nisam to ja; Bog govori i djeluje kroz mene!”.
Često se zaboravlja da se Isusova izjava može i drugačije čitati i tumačiti.
Njegova pohvala Petru ne mora biti nužno kompliment. Jer po njoj spoznaja o tome tko je zapravo Isus ne dolazi od Petra, nego mu je Otac to objavio. Reći “nisam ja, nego Bog govori i djeluje kroz mene” također može biti znak skromnosti: ja sam samo instrument – poput Ivana Krstitelja, koji svoju jedinu zadaću vidi u upućivanju na Isusa. No, zar u crkvenoj svakodnevici ne prepoznajemo i onu prividnu skromnost “Ja sam samo Božje oruđe”, koja u stvarnosti uopće nije skromna?
Ova napetost vodi do srži onoga što je krucijalno za kršćansku religiju: Božje obećanje da će biti prisutan u zajednici onih koji stoje pod njegovim imenom i slijede ga. Potrebni su nam ljudi koji zaista mogu govoriti i djelovati u ime Isusa Krista; upućivati nas na njegovu blizini i spasenje. No, opasnost autoritarne zloupotrebe ne može se odvojiti od opasnosti uzurpacije vlasti ili bilo kakvog oblika manipulacije samo zato što netko “ima vlast” ili smatra da ima poseban poziv. Najnovije spoznaje upućuju nas primjerice na ljude koji su osnovali i vode velike duhovne zajednice i doista imaju izvjesnu karizmu, ali koji istovremeno i duhovno i fizički zlorabe svoju moć.
Religija je opasna zato što vjera – kao i ljubav – ima moć dotaknuti ono najdublje u nama te probuditi najsnažnije emocije. Za vjeru kao i za ljubav vrijedi da ta moć može osloboditi i zarobiti, oživjeti i uništiti život. Ove dvije stvarnosti često su jako blizu jedna drugoj ili čak pomiješane. Jedini način izbjegavanja ove dvosmislenosti bio bi zadržavanje sigurne distance. No, vjera koja se ne angažira i koja ne riskira ne može zapravo ni živjeti. Dakle, sve što nam preostaje jest uvijek biti pažljiv tamo gdje se Božje obećanje njegove prisutnosti zlorabi.
Bitno je razlikovati gdje se od mene očekuje da se uključim i angažiram, a gdje da zadržim kritičku distancu, pa čak i uputim opravdanu kritiku i to samo zbog vjere kako bi ona i nama i drugima mogla omogućiti “život u punini”.