Pravi test kršćanstva iliti kako susresti Boga na ulici u pet ujutro

Vojni kapelan u Vinkovcima fra Mato Vincetić održao je nedavno skandaloznu propovijed u kojoj je prozvao migrante islamske vjeroispovijesti te od njih zatražio da se odreknu svoje vjere kako bi dobili hranu.

Na njegov javni istup reagirali su i Vrhbosanska nadbiskupija i bosanski franjevci naglašavajući da su njegove riječi protivne evanđelju i katoličkom nauku.

Ovakvi „katolički“ istupi protiv izbjeglica nisu nažalost nikakva novost.

Ne znam koliko se javnost sjeća, ali prije nekoliko godina je Josip Tomić, tadašnji župnik iz Kupske doline, podigao prilično veliku prašinu svojom objavom na društvenim mrežama, u kojoj je pozvao svoje župljane da ne pomažu „ilegalnim imigrantima“ tako što će im odbiti pružiti vodu, hranu ili ne-daj-bože utočište. Njegova se objava sastojala od mnoštva besmislica: počevši od stvaranja antiizbjegličke histerije, lažnog i samoproizvoljnog tumačenja kršćanskog nauka, diletantskog tumačenja društveno-političkih prilika na Bliskom istoku, skandaloznog nazivanja islama krivovjerjem te megalomanskog veličanja Hrvatske kao “braniteljice Europe i predziđa kršćanstva”.

Nakon što je Tomić primijetio da je stvar izmakla kontroli, izbrisao je svoju objavu. Ali to što je on uklonio svoju objavu, ne znači da je automatski doživio prosvjetljenje i promijenio mišljenje. Slično je i s pokušajem navodne isprike fra Mate Vincetića. I jedan i drugi su se jednostavno preplašili reakcije javnosti.

Ovakvi incidenti nisu više iznimke nego pravilo. Iznimke, incidenti i “skandali” su npr. Ante Vučković koji je svojevremeno izjavio: „Kao ljudi, možemo preživjeti samo ako smo otvoreni u susretu s drugima, poput izbjeglica. Ništa nije tako plodno kao susret s drugim čovjekom.“ Ili pak Tvrtko Barun, Stanko Perica ili Vesna Zovkić koji svojim angažmanom predstavljaju rijetku svijetlu točku u tom antievanđeoskom ambijentu.

Još uvijek nisam siguran jesu li „tomići“ i „vincetići“ doista većina ili je riječ o manjini koja je samo previše glasna.

Zar je doista toliko teško prihvatiti da domoljublje (i bogoljublje) ne mora uvijek biti thompsonovski namrgođeno, velebno, patetično i fatalno?

Dašak takvog mentaliteta ponekad ugledam i u zrcalu u svom hodniku i teško mi ga je istjerati. To je jedan od razloga zašto mi ne pada na um glumiti nekakvu moralnu vertikalu. No ova sve prisutnija quasi katolička histerija na spomen svega što je nepoznato i drugačije nimalo mi se ne sviđa. Vjerujem u Boga, ali nisam ga pronašao u teološkim knjigama ili katoličkim obredima, nego na ulici i to upravo u onima koji su izgubili sve. Jednom zgodom susreo sam ga u pet ujutro u liku sad već pokojnog mostarskog beskućnika Ljube, razgovarao sam s njim u liku uništenog narkomana Omara, slušao sam ga u osobi 17-godišnjeg Mahdija kojem su talibani ubili oca i natjerali ga da bježi u njemu nepoznatu Europu.

Viđao sam ga u odbačenima i družio se s njim po raznim vukojebinama. I upravo zbog toga ostaje trajna obaveza prepoznavati ga u onima kojima smo potrebni i biti im na raspolaganju.

Uvjeren sam da je to pravi test našeg kršćanstva.

Večernji list (27.08.2023)