Robert Schuman: političar, a svetac

Danas će u Bruxellesu kao “europskoj prijestolnici” biti održana komemoracija povodom 60. obljetnice smrti Roberta Schumana.

Ovaj francuski političar smatra se jednim od utemeljitelja Europske unije. Za njega je u Vatikanu prije dvije godine pokrenut proces beatifikacije.

Ni najoptimističniji među nama nisu mogli zamisliti da bi se jednog dana na popisu blaženika i svetaca Katoličke crkve moglo naći ime jednog modernog pragmatičnog političara. Prvi čovjek vatikanskog Dikasterija za kauze svetaca Marcello Semeraro je prije par godina dao nagovijestiti da bi papa Franjo mogao dati zeleno svjetlo za proglašenje blaženim francuskog političara Roberta Schumana (1886-1963). Robert Schuman, pravnik i francuski ministar vanjskih poslova, slovi za jednog od pionira europskog mira i jedinstva u opustošenoj i posvađanoj Europi te utemeljitelja projekta europske integracije.

Schuman je, u dogovoru s Adenauerom, predložio u Parizu 9. svibnja 1950.  zajedničku kontrolu proizvodnje ugljena i čelika, najvažnijih sirovina za proizvodnju oružja. Ovo se danas smatra danom rođenja Europske unije. Schumanov plan se zapravo temeljio na uvjerenju da države koje ne upravljaju proizvodnjom ugljena i čelika ne mogu započeti oružani sukob. Iako u početku nije uživao podršku javnosti, uspio je prekinuti začarani povijesni krug ponižavajućih poraza i želje za osvetom i novim ratovima, koji je započeo pobjedom Nijemaca u Francusko-pruskom ratu 1871. Kako bismo shvatili značaj Schumanova mirovno-ekonomskog projekta, dobro je prisjetiti se da je Europa sve do 1945. bila sinonim za mržnju i sukobe te da nakon završetka Drugog svjetskog rata nitko nije bio pretjerano uvjeren da će mirnodopsko razdoblje dugo potrajati.

Schuman je bio Europljanin s dna kace. Tih, samozatajan, ali uvjeren u ideale koji su ga cijeli život nosili. Za njega mir nije bio puki izostanak rata i nasilja, nego strukturalni mir koji bi trebao svim Europljanima omogućiti pravedni i solidarni suživot. Teško je zanemariti da Schumanov motiv i vizija jedne demokratske europske federacije nisu bili isključivo političkog i ekonomskog karaktera. Iz njegovih se spisa i kasnijih intervjua jasno da zaključiti da je bio pod utjecajem katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina te Kantove vizije vječnog mira i ujedinjene Europe iz 1795.

Iako se ova vizija Europe ujedinjene na principima solidarnosti i ljubavi može razumjeti samo iz kršćanske perspektive vječnog mira, ona je bila istovremeno otvorena i za kršćansku i za političko-sekularnu Europu.

Kršćansko razumijevanje zajedničkog identiteta ne isključuje ostale religije i poglede na svijet. Ono je univerzalno te se upravo u ovoj univerzalnoj slici svijeta skriva iskonski ideal mira i zajedništva za kojim je Schuman kao otac moderne Europe čeznuo.

Schuman, de Gasperi und Adenauer kao „europsko sveto trojstvo“ su kao uvjereni demokršćani imali iskustvo ratova, patnje i smrti, koje je u Europi desetljećima bilo više pravilo nego iznimka.

Osnivači nove Europe utemeljene na suradnji i miru su iz krvave europske prošlosti izvukli pravu lekciju za budućnost.

Oni su bili zagovornici demokršćanske politike koja važnost daje ljudskim pravima i dostojanstvu, temeljnim slobodama, socijalnoj pravdi, vladavini prava te odbacivanju autoritarizma i nacionalizma.

Nije nikakva tajna da je Europskoj uniji potreban jedan novi vjetar. Brexit, izbjeglička kriza, agresija na Ukrajinu, pretjerana birokratizacija te nesnalaženje u više krucijalnih situacija su ozbiljno potkopali europski optimizam. Sve je ovo tek posljedica krize identiteta današnje Europe. Sve veći broj građana je mišljenja da su političari zaboravili originalnu ideju europskog zajedništva te cijelu priču sveli na birokraciju u Bruxellesu. Schumanova vizija Europe je danas zanemarena. Ne zato što su Europom zavladali „antikristi i masoni, komunisti ovi-oni“ (M. P.), nego zato što Europa više nema uvjerenih demokršćana kakvi su bili njeni utemeljitelji.

Suprotno pojedinim EU državama koji se koriste kršćanstvom kako bi bili religijski i politički isključivi, na Schumanovoj liniji je danas i papa Franjo koji je u više navrata govorio o „novom europskom humanizmu“ koji se ne temelji (samo) na judeo-kršćanskim korijenima nego i na „multikulturalnom europskom identitetu“.

U pozadini beatifikacije jednog uvjerenog, ali opet nenametljivog katolika Roberta Schumana, mi u Hrvatskoj danas imamo jednog galamdžiju s Hitlerovim brkom koji samouvjereno tvrdi da su fašistički („Za dom spremni“) i katolički („Hvaljen Isus i Marija“) pozdrav slični i jednako važni.

Kad je Vatikan već krenuo i političare proglašavati blaženima, pitanje je ima li možda i Hrvatska kao papirnata katolička zemlja sa svojom plejadom preglasnih demokršćanskih političara svog konja za trku i eventualnog kandidata za crkveni kalendar?

I zašto nema?