Kršćanski je (ne)imati djecu ili kratki nagovor o vrednotama bračne ljubavi

Početkom svake školske godine, kao po nekoj blesavoj špranci, kreće moralna panika kako je sve manje prvašića.

Ne treba biti demograf kako bi se shvatilo da su Hrvatska i Europa u negativnim demografskim trendovima. Jedini dio hrvatske nacije koji ima pozitivan prirast, onaj je preko granice u BiH. Unutar granica RH bijela kuga vlada desetljećima. SRH, odnosno RH, vječno se demografski “krpa” s Hrvatima iz BiH. Pad Bosanske Posavine spada u one nacionalne tragedije u razini Jasenovca i Bleiburga, jer Posavljaci su bili i jesu primarno vrijedni ljudi, koji su imali puno djece, od kojih su mnogi došli živjeti u Hrvatsku. Pokojni fra Ilija Vrdoljak i pokojni fra Božo Lujić, dva čovjeka za koje mogu reći da su u nekom mome teološkom razvoju više nego važni, rodom su bili Posavljaci.

Kako natjerati ljude na djecu? Teško u 21. stoljeću.

Sve silne priče kako je nekada bilo teško i kako se imalo više djece, a eto danas je lako, a nema djece – jednostavno nemaju efekta.

Što su ljudi bolje obrazovani i što bolje žive, to ih djeca sve manje zanimaju. Bilo da je riječ o Austinu u Teksasu, Parizu, Varšavi ili Zagrebu.

Neki novozavjetni spisi, pogotovo za one koji smo sigurni da ih je pisao sveti Pavao, nisu baš nešto pozitivno nastrojeni po pitanjima braka i djece. Prva Korinćanima spomenik je skepsi spram braka (“Dobro je čovjeku ne dotaći ženu.” 7,1). Doduše, iz Pavlove perspektive bolje se ženiti nego uokolo se rekreativno spolno općiti (“Ako li se ne mogu uzdržati, neka se žene, udaju. Jer bolje je ženiti se negoli izgarati.” 7,8). Treba također imati na umu da je to pisano vjernicima u Korintu, središtu prostitucije grčkoga svijeta. I uz standardnu prostituciju, cvala je hramska prostitucija (dakle prostitucija pod sponzorstvom lokalnih kultova). Ako se netko pita zašto je tvrdoglavac iz Tarza baš u Korintu toliko htio uspostaviti lokalnu kršćansku crkvu, odgovor leži u tome da je to iz perspektive ranoga kršćanstva jednostavno bilo nemoguća misija. Korint je bio proklet grad za prosječnoga pobožnog Židova, a baš i prosječan konzervativan Rimljanin (“vratite nam Republiku, Grci su nas pokvarili, hoćemo natrag stare navade”) nije imao najbolje mišljenje o tome mjestu.

Korint prvog stoljeća je spoj New Yorka, Amsterdama i Berlina. Grčki metropolis u kojem vlada sve najgore.

Ako se kršćanstvo tamo primi, onda se može primiti apsolutno bilo gdje u Rimskom Carstvu. I tako je i bilo.

Bibličari (i protestantski i katolički) svađaju se već dugo što je Pavao stvarno napisao u pavlinskom korpusu (Pastoralne poslanice zasigurno nije, tu je odnos spram braka i djece pozitivan), npr. oko Efežana isto se pitanje autorstva poteže (ali ajmo se prikloniti taboru koji je za Pavlovo autorstvo). U petom poglavlju imamo vrlo zanimljiv dio o bračnim odnosima: “Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.” (Ef 5,28-33).

Pavao dakle traži nešto revolucionarno za doba antike, a to je da muževi vole svoje žene.

Za grčke uši to zvuči gotovo uvredljivo. Grci u antici preziru žene (dovoljno je čitati Aristotela); za prosječnog bogatoga ili boljestojećega Grka (mladić od 15, 16 godina) idealno je društvo za seks i razonodu (veza dva odrasla muškarca, to je pak nezamislivo). U kulturnom okruženju tražiti od vjernika da vole žene kao sebe – revolucija. Zato i ženska prava jedino postoje na kršćanskom kulturnom području. Ona izlaze iz logike Novoga zavjeta. I tko kaže drugačije, laže. Mene iskreno zabavlja činjenica da Pavao ne traži od supruga da vole muževe, nego samo da ih poštuju.

Skepticizam spram braka izvire iz uvjerenja prve generacije kršćana da je drugi povratak Isusa eminentan.

Ali, kao što to zločesto reče veliki Rudolf Bultmann, čak i pučkoškolska djeca u Njemačkoj znaju da se Isus nije vratio do kraja prvoga stoljeća (inače Bultmann iz udžbenika i ono što stvarno Bultmann piše, to su nebo i zemlja). Već druga generacija kršćana iz vremena apostolskih otaca uvidjela je da se život nastavlja i da se djecu imati mora. Djelomična novozavjetna skepsa spram braka i potomstva i dalje živi kroz nastanak monaštva na kršćanskom Istoku. Nadrealno je kako se voli Augustinu Aureliju pripisivati jedan negativan stav spram spolnosti i gurati prst u njega i jedino njega. Takav dojam se može donekle imati, ako se zanemari kasniji Augustinov opus, prije sam na ovim stranicama spominjao djelo O dobrobiti braka koje kao da se namjerno previđa.

Treba zastati i reći da četiri evanđelja prikazuju Isusa koji voli i cijeni djecu, Isusa koji traži od vjernika da budu otvoreni kao djeca da bi ušli u Kraljevstvo Božje, Isusa koji svoje sljedbenike zove djecom. Uostalom, Ivan nas kršćane ni manje, ni više zove djecom Božjom (1,12).

Iako je celibat praksa na Zapadu, većina svećenika u srednjem vijeku vrlo malo drži do istoga.

Kada su se reformatori u 16. stoljeću ženili (čuveni Matija Vlačić Ilirik imao je osamnaestero djece, 12 s prvom ženom, 6  s drugom suprugom), oni su se samo ženili javno, za razliku od svećenika i redovnika prije toga. Tada su svi imali, kako bi se to starinski reklo, priležnice. Svećenički celibat i srednji vijek, hahahahahahahah.

Nakon Tridentskoga koncila nekako će prevladati mišljenje kod katoličkih teologa da je brak samo za rađanje i nastavak vrste. Yves Congar svjedoči kako je tvrda konzervativna struja na Drugome vatikanskome koncilu pokušala definirati brak isključivo kao sredstvo rasploda i kako se teško mukom izbori(l)o da se u saborskom Dekretu o apostolatu laika – Apostolicam Actuositatem uvedu neki ljepši i manje pravno nabijeni pojmovi. “Rimski su krugovi željeli da se pošto-poto naglasi da je prvi cilj braka rađanje djece, a drugi cilj sjedinjenje supružnika, koje je poglavito shvaćeno kao ‘lijek protiv požude’. Dakle, većina je odbila da se zatvori u takvo školsko raspravljanje; ona je željela da se nadiđe ta nebitna distinkcija te je tvrdila da je brak sakrament ljubavi. I sad čujem kako jedan ugledni član konzervativne manjine uporno tvrdi da ljubav nema ništa s brakom. On apsolutno nije htio prihvatiti da se u dokument unese riječ ljubav!”

Suvremeni Zapad, pogotovo woke ideologija, nalazi se u nekom čudnom konfliktu s brakom i klasičnom ljubavlju.

Prvak novoga ateizma Richard Dawkins, koji je užasnut woke ideologijom (iako su baš novi ateisti, kao nitko drugi, pripravili put wokerima na Zapadu), spremno krivi katoličku teologiju za elemente woke ideologije, tako koncept izvornoga grijeha uspoređuje s idejom woke bojovnika da je bijela rasa urođeno rasistička, a transrodnost pak uspoređuje sa transsupstancijacijom (ako kruh i vino postaju Isusova tijelo i krv, tako muškarac može postati žena i žena muškarac). Iskreno, fasciniran sam da je Dawkins ispod i ispred svega i dalje zapravo tvrdi engleski protestant (i to onaj koji je protiv srednjega puta Anglikanske crkve, koliko god da on bio ateist). Dawkinsu je Katolička crkva kriva za sve. Iako navedene teze nas mogu (i zapravo moraju) potaknuti na razmišljanje (samo još jedan dokaz da svaka prava, ženska, manjinska, spolno-rodno manjinska imaju kršćanski temelj), mehanizam woke ekipe primarno je puritanski (puritanci su tvrdi engleski protestanti, koje je engleska monarhija uglavnom stjerala u Ameriku) i zato woke ideologija nije nastala u luteransko-katoličkoj Njemačkoj ili u katoličkoj Francuskoj ili pak u pravoslavnoj Rumunjskoj, nego je stasala u Britaniji i na američkim sveučilištima.

Brak muškarca i žene i dalje je najbolja brana protiv raspada svakoga društva. Jača žene, fokusira muškarce te je  prvenstveno sakrament ljubavi.

Svatko tko danas ima djecu – to je hrabrost koju treba pozdraviti, iako je ljubav primarna. Ne mogu svi u braku imati djecu.

No zar nije blesavo da u 21. stoljeću uopće treba braniti brak, koji je temeljna institucija zapadnoeuropske kršćanske civilizacije?

Stvarno živimo u lošim vremenima, ako se brak mora braniti pred ikim ili ičim.