Vatikan objavio Papin odgovor konzervativnim kardinalima

Petorica kardinala uputila su papi Franji pismo s pet gorućih pitanja. Odgovorom nisu bili zadovoljni: komentirali su da je Papino pismo taktičnije od očekivanog. Ono što je Papa odgovorio petorici kardinala sada je javno dostupno – i u sebi skriva nešto posebno.

Vatikan je objavio odgovor pape Franje na “dubia” petorica kardinala. Kako se može vidjeti iz zapisnika audijencije prefekta Dikasterija za nauk vjere, papa Franjo je ekspresno odgovorio na pitanja koja su mu 10. srpnja poslali kardinali Walter Brandmüller i Raymond Leo Burke uz podršku trojice drugih kardinala, Juana Sandovala Íñigueza, Roberta Saraha i Josepha Zena. Pitanja kardinala na talijanskom i Papini odgovori na španjolskom objavljeni su 2. listopada na mrežnim stranicama Dikasterija za nauk vjere.

Kardinali Brandmüller, Burke, Sandoval Íñiguez, Sarah i Zen postavili su Papi pet pitanja tražeći pojašnjenje nekih pitanja u vezi s tumačenjem Božje objave, blagoslovom parova istog spola, sinodalnosti kao konstitutivnoj dimenziji Crkve, svećeničkom ređenju žena te kajanju kao neophodnom uvjetu za sakramentalno odrješenje.

Papa u svom pismu naglašava da iako mu se ne čini uvijek razboritim izravno odgovarati na pitanja upućena njemu, a bilo bi nemoguće odgovoriti na sva pitanja, u ovom slučaju smatrao je prikladnim to učiniti s obzirom na to da se bliži Sinoda.

Treba li Božju objavu reinterpretirati na temelju aktualnih kulturnih i antropoloških promjena?

U prvoj “sumnji” pitanje glasi treba li Božju objavu reinterpretirati prema kulturološkim promjenama našega vremena i prema novoj antropološkoj viziji koju te promjene promiču, odnosno je li Božja objava obvezujuća zauvijek, nepromjenjiva i stoga takva da joj se ne može proturječiti.

Papa naglašava da odgovor ovisi o značenju koje pripisujete riječi “reinterpretirati”. Ako se shvati kao “protumačiti bolje”, izraz je valjan. Stoga, ako je istina da je Božja objava nepromjenjiva i uvijek obvezujuća, “Crkva mora biti ponizna i priznati da nikada ne iscrpljuje njezino nedokučivo bogatstvo i da treba rasti u njezinom razumijevanju”. Posljedično, ona raste također u razumijevanju onoga što je sama izjavila u svom Učiteljstvu. “Kulturne promjene i novi izazovi povijesti ne mijenjaju Objavu, ali nas mogu potaknuti da bolje izrazimo neke aspekte njezina izobilnog bogatstva koje uvijek nudi više.”

Također je nadodao da i tekstove Svetog pisma treba tumačiti. Papa se poziva na izjave Učiteljstva o ropstvu i ulozi žene, koje su se tada temeljile na biblijskim argumetnima, a danas ih više nitko ne bi potpisao.

Crkva mora stalno razlučivati što je bitno za spasenje, a što je sporedno ili manje izravno povezano s tim ciljem.

Jesu li dopušteni blagoslovi istospolnih zajednica?

Drugi dubium odnosi se na tvrdnje da je raširena praksa blagoslivljanja zajednica istoga spola u skladu s Objavom i Učiteljstvom.

Papa podsjeća da Crkva ima vrlo jasnu koncepciju braka: isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za rađanje djece. To je razlog zbog kojeg Crkva izbjegava svaku vrstu obreda ili sakramenta koji bi mogli proturječiti ovom uvjerenju i implicirati da se kao brak priznaje nešto što to nije.

Međutim, u odnosima s ljudima ne smijemo izgubiti pastoralno milosrđe, koje mora prožimati sve naše odluke i stavove. S druge strane, iako postoje situacije koje s objektivne točke gledišta nisu moralno prihvatljive, sama pastoralna ljubav zahtijeva od nas da jednostavno ne tretiramo kao „grešnike“ druge ljude.

Odluke koje u određenim okolnostima mogu biti dio pastoralne razboritosti ne moraju neophodno postati normom.

Je li sinodalnost doista konstitutivni element Crkve?

Treći dubium dovodi u pitanje sinodalnost kao konstitutivni element Crkve.

Papa im odgovara: “Iako priznajete da vrhovnu i potpunu vlast Crkve vrši i papa zbog svoje službe i zbor biskupa zajedno sa svojim poglavarom, rimskim prvosvećenikom, samim ovim pitanjima izražavate svoju potrebu za sudjelovanjem, za slobodnim izražavanjem vašeg mišljenja i suradnjom, tražeći tako oblik „sinodalnosti“ u vršenju moje službe.”

Papa potvrđuje da je sinodalnost bitna dimenzija života Crkve te da u poslanju Crkve ne treba sudjelovati samo hijerarhija, nego cijeli narod.

Vrijedi li još uvijek nauk Drugog vatikanskog sabora o svećeničkom ređenju?

Četvrti dubium pita o daljnjoj valjanosti učenja Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) da samo muškarci mogu valjano primiti ređenje i da se zaređeno svećeništvo bitno razlikuje od svećeništva svih vjernika.

Papa naglašava da nije prikladno podupirati razliku u stupnju koja podrazumijeva razmatranje zajedničkog svećeništva vjernika kao nešto „druge kategorije“ ili manje vrijednosti („niži stupanj“).

Oba oblika svećeništva međusobno se osvjetljavaju i podupiru.

Kad je Ivan Pavao II. poučavao da je neophodno „definitivno“ potvrditi nemogućnost podjeljivanja svećeničkoga ređenja ženama, on ni na koji način nije omalovažio žene i dodjeljivao vrhovnu vlast muškarcima. Također je jasno rekao da iako samo svećenik predsjeda euharistijom, zadaće „ne daju povoda nadmoći jednih nad drugima“. Također je ustvrdio da ako je svećenička služba „hijerarhijska“, ona se ne smije shvatiti kao oblik dominacije, nego „potpuno uređena po svetosti Kristovih članova“. Ako se to ne shvati i ne izvuku praktične posljedice iz tih razlika, bit će teško prihvatiti da je svećeništvo pridržano samo za muškarce i nećemo moći priznati prava žena niti potrebu da sudjeluju, na razne načine, u vodstvu Crkve .

S druge strane, da budemo rigorozni, prepoznajemo da jasno i autoritativno učenje o točnoj prirodi „konačne izjave“ još nije sveobuhvatno razvijeno. To nije dogmatska definicija, ali mora biti od svih prihvaćena. Nitko joj ne može javno proturječiti, a ipak može biti predmet proučavanja i istraživanja.

Je li pokajanje potrebno za valjanost sakramenta ispovijedi?

Peti dubium odnosi se na tvrdnju da je oprost ljudsko pravo i postavlja pitanje vrijedi li još uvijek nauk Tridentinskog koncila (1545.-1563.) da je za valjanost sakramenta ispovijedi potrebno pokajanje.

Papa odgovara da je kajanje potrebno za valjanost sakramentalnog odrješenja i podrazumijeva nakanu da se ne griješi. Ali nema tu matematike i “moram još jednom podsjetiti da ispovjedaonica nije carinarnica”. “Mi nismo vlasnici, nego ponizni upravitelji sakramenata.” Postoji mnogo načina da se izrazi kajanje. Često je kod ljudi vrlo povrijeđenog samopoštovanja priznanje krivnje okrutno mučenje, ali sam čin pristupanja ispovijedi simboličan je izraz kajanja i traženja Božje pomoći.

Petorica kardinala objavila su u ponedjeljak svoja pitanja na internetu na raznim jezicima zajedno s otvorenim pismom svim vjernicima. U njemu izražavaju žaljenje što Papa na njihova pitanja nije jednostavno odgovorio s “da” ili ne”. Stoga su papi Franji 21. kolovoza poslali revidiranu verziju svojih pitanja, ali još uvijek nisu dobili odgovor. S obzirom na nadolazeću Sinodu, smatrali su svojom dužnošću obavijestiti vjernike o svojim pitanjima kako oni ne bi zapali u “zbunjenost, loše ponašanje i malodušje”. Kardinali su također pozvali na molitvu za Crkvu i Papu kako bi se “Evanđelje što jasnije naviještalo i što vjernije nasljedovalo”.

Sva petorica kardinala su već u mirovini. Samo Burke (75) i Sarah (78) imaju manje od 80 godina te imaju pravo glasa na budućim konklavama. Brandmüller i Burke su među četvoricom kardinala koji su poslali pet dubia Franji 2016. nakon objave postsinodalnog pisma “Amoris laetitia”, na koje su rekli da nisu dobili nikakav odgovor.

Druga dva autora bili su pokojni kardinali Carlo Caffarra (Italija) i Joachim Meisner (Njemačka). Svojom su dubiom prije svega kritizirali izjave “Amoris laetitia” i prethodne obiteljske sinode o tome kako postupati s ponovno vjenčanim razvedenima.

katholisch.de