Franjo Asiški: Božji prst u životu jednog mladića

Kriza je egzistencijalno promišljanje onoga što smo sada u svjetlu onoga što bismo mogli (i trebali) biti. Jesmo li svjesni da je i naše vrijeme – vrijeme mogućeg napretka?

Franjo Asiški rođen je u talijanskom gradiću Asizu 1181. godine. Bio je imućna podrijetla jer mu je otac bio trgovac, a majka Ivana plemićkog roda. Krsno mu je ime bilo Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i zbog ljubavi prema Francuskoj, uz koju je bio poslovno vezan, preimenovao u Francesco, što bi na našem jeziku značilo “Mali Francuz”, “Francuzić“.

Biti sin bogatih roditelja u ono vrijeme (čak i u današnje vrijeme) uključivalo je tešku sudbinu i sve osim prednosti.

Naime, u bogatstvu roditeljskog okrilja postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo imao je mnogo novaca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio. Tako je postao vođa asiške mladeži. Poput mnogih mladih ljudi, Franjo je, ne razbijajući glavu različitim životnim problemima, svoje rane godine provodio u različitim zabavama. Njegova sklonost rasipnosti, koju je javno pokazivao, otkriva nam i jednu njegovu osobinu vrijednu divljenja. Unatoč bogatstvu, nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, nakon tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: “Ubuduće neću odbiti nijedne molbe!”. Darivanje mu je bila osobina još od mladenačke dobi i ostala mu je do kraja života.

Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine, željan slave, sanjao je o viteštvu, poput mnogih mladića njegova vremena. Nešto usporedivo s današnjom pomamom za mjestom u nogometnom svijetu. Kao sudionik rata između Asiza i Peruggie 1202., pridružuje se 1205. carskoj vojsci u Apuliji, nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga, dospio je u zarobljeništvo, obolio i njegove viteške ambicije pale su u vodu.

Kad je napokon bio pušten iz zatvora, izašao je drugačiji. Izgubio je živahnost, njegov mladenački elan je kopnio, te se počeo sve češće povlačiti u osamu. Nekoć prosječan deklarativni kršćanin sada je počeo više moliti i razmišljati o svojoj egzistenciji. Kriza prouzročena viteškom ambicijom potaknula je mladog Franju na temeljito promišljanje.

Ta promjena u njegovu životu odvijala se polagano, ali je poprimala sve konkretnije oblike dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao drugačiji.

On je sam osjećao da je njime ovladao netko jači. Kad je konačno prizdravio, često se čeznutljivo pitao: “Što daje smisao mom životu?”.

Iznenada je jednog dana sreo gubavca. Lagano kasajući na svom konju, začuo je gubavčevo zvonce kojim se “zdrave” ljude upozoravalo da je u blizini netko “nečist”. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda… Netko ga je prisilio da jednom takvom čovjeku dadne milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Koliko je u čudu bio gubavac, toliko je, pa čak i više, sam Franjo bio iznenađen svojom gestom. Upravo zato treba susret s gubavcem ocijeniti kao prvi korak u “novom životu”. Jer “onako mu je Gospodin dao da počne činiti pokoru. Dok je još bio u grijesima, bilo mu je mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin Bog doveo ga je među njih i on im je iskazivao milosrđe. I ono što mu se prije činilo mrskim, pretvorilo se u duhovnu i tjelesnu slast.” Pobjedu nad samim sobom Franjo je pripisao samo Bogu, a ne sebi.

Jedna od najpoznatijih epizoda iz Franjina života je scena iz kapelice svetog Damjana. Jednog je jutra Franjo ušao u staru ruševnu crkvicu svetog Damjana pomoliti se pred Raspetim. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je s Križa ove riječi: “Franjo, popravi moju kuću!” Taj je prizor zbunio ionako zbunjenog Franju. Shvativši doslovno riječi Gospodinovog glasa, Franjo se bacio na restauraciju spomenute crkvice. Nije se samo zaustavio na Svetom Damjanu, nego je popravljao ostale crkve i kapelice u okolici. No, s vremenom je shvatio uzaludnost svog posla: Gospodin je od njega tražio da obnovi živu Crkvu.

Gospodin je Franju svojom providnošću malim, ali sigurnim i radikalnim koracima vodio prema pravom cilju. Jednog su se zimskog dana na svetoj euharistiji Franji u srce urezale sljedeće riječi Matejeva evanđelja: “Idite i propovijedajte! Besplatno primiste – besplatno dajte! Ne stječite ni zlata ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa… Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…” Franjo je bio prosvijetljen jer to je bilo ono što je htio, ono što je tražio, ono što je želio cijelim srcem izvršavati. Nakon što mu je svećenik protumačio riječi Evanđelja, istog trenutka nestaje njegova zbunjenost. Gospodinove riječi pretvorile su se u odluku. Nije više bilo mjesta nesigurnosti i sumnjama.

Jedan od najradikalnijih poteza u Franjinoj životnoj drami bio je raskid veze sa svojim ocem, Pietrom Bernandoneom.

Nakon spektakularnog života uslijedio je prilično svakodnevan završetak. U dobi od četrdeset i dvije godine, oslabljen askezom i ranama te bolešću očiju, osjetio je da mu se bliži smrt. Dana 3. listopada 1226., u Porciunkuli, posljednji je put blagoslovio svoj rodni Asiz, legao na golo tlo i pjevajući poželio dobrodošlicu sestri Smrti. “Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam tjelesne smrti kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.” Već 1228. proglašen je svecem.

Ljudima nisu trebala čudesa da bi Franju proglasili dionikom nebeskih dobara jer su ga vlastitim očima gledali i u istini vjere promatrali.