Današnje evanđelje kao krimić: “Ubojstvo u vinogradu”

Što znači “donositi plodove”?

Umjesto s ubojstvom, Izaijina “vinogradarska” pjesma iz današnjeg prvog čitanja počinje kao ljubavna pjesma, ali zato završava slikom razorene pustoši. Bibličari su suglasni da Matej iz ove pjesme crpi inspiraciju za svoju prispodobu o zlim vinogradarima. Markova verzija ove priče (12,1-12) također mu je poslužila kao uzor. No, ako malo bolje obratimo pozornost, Matej ovu priču obrađuje u kontekstu vlastite teološke ideje, usmjeravajući tako našu pažnju u jednom drugom smjeru.

Tekst je nedvojbeno jedna velika metafora: sluge vlasnika vinograda, koje vinogradari maltretiraju i na koncu ubijaju, simboliziraju proroke.

Ubojstva Božjih proroka je uobičajena tema u Starom zavjetu.

Matej ovaj fenomen koristi i na drugim mjestima u svom evanđelju (usp. 5,12 i 23,29-36). I dan-danas odbacuju se, preziru i metaforički „ubijaju“ svi oni glasovi koji nas pokušavaju uputiti na Božju stvarnost na najnevjerojatnijim mjestima.

Ubojstvo sina te slika odbačenog kamena koji na koncu postaje kamen-temeljac upućuju nas na Isusovu smrt i uskrsnuće. Matej upućuje ovu svoju prispodobu velikim svećenicima i farizejima, kojima se prijeti da će ostati bez Božjeg kraljevstva (usp. 21,43). No, bilo bi previše pojednostavljeno (i intelektualno i duhovno nimalo zahtjevno) kada bismo današnji tekst promatrali samo kao sukob mlade kršćanske zajednice i intelektualnog židovstva, koji nas ovdje zanima samo na povijesnoj razini.

Današnje evanđelje je poruka upućena svećenicima i teolozima današnje Crkve, a s njima i svakome od nas pojedinačno.

Budući da je ključna riječ u evanđelju upravo „plod“, postavlja nam se i više nego jasno pitanje: „Donosi li vaše kršćanstvo ploda?“ Ovo je za evanđelista Mateja središnje pitanje, o kojem je već bilo riječi u Govoru na Gori: “Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati” (7,16).

Prvi dio Evanđelja pokazuje nam zašto se donošenje plodova ne pretpostavlja, nego je ugroženo samozavaravanjem i brigom o vlastitoj sigurnosti. Gazda svoj vinograd daje u najam vinarima, ali vinograd i dalje ostaje u njegovom vlasništvu. Jesmo li svjesni da nam je ovaj život darovan kako bismo donosili plodove?

Prečesto se postavljamo kao da smo mi upravo mi vlasnici svega i da imamo pravo raditi što god želimo.

Kada nas netko podsjeti na činjenicu da smo na ovom svijetu tek „podstanari“, mora nerijetko računati i na žestoke reakcije. Činjenicom da smo ovdje samo privremeno ruše nam se iluzije da s Božjom ponudom života možemo činiti što hoćemo te pritom nikome ne polagati račune.

Ova naša posesivnost često se osjeti i po pitanju vjere. Previše smo se uljuljali zato što smo uvjereni da upravo mi posjedujemo „puninu istine“.  No, ako doista tako razmišljamo, lako je moguće da negiramo Kristov duh koji uvijek stvara nešto novo te da ga čak i „ubijamo“. Stoga je ova Matejeva prispodoba ozbiljna napomena da ne gledamo na naše kršćanstvo kao na nekakav posjed, već kao na misiju koja u konačnici donosi plodove.

To što smo mi spremni i u stanju to i učiniti nije samo naša zasluga. “Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!” je istovremeno i obećanje koje djeluje oslobađajuće.