Što nam danas znači Šagi-Bunić ili zašto dopuštamo siledžijama pisati povijest

Tomislav Janko Šagi-Bunić najvažnija je crkvena ličnost od 1966. do 1999. u Hrvatskoj. Točka.

Ono što je Franjo Tuđman za hrvatsku državnost, to je Šagi-Bunić za hrvatsku teologiju.

Uostalom, odnos Šagija i Tuđmana je zanimljiv; krivo je tumačen i postoje mnoge legende. Npr. priča se da se Tuđman kao partizan skrivao kod Šagijevih. Kada je Tuđman završio u zatvoru 1972., Šagi je išao nadbiskupu Kuhariću s molbom da intervenira kod komunističkih vlasti za Tuđmana. To je činjenica.

Kada je pak Tuđman došao na vlast, Šagi-Bunić bio je tvrd kritičar socijalnih aspekata njegove vladavine. Bili su Zagorci, gorljivi nacionalisti, imali su jedini jake vizije hrvatske nacije od 1971. do 1991. Tuđman je gradio na Radiću, Mačeku i Titu, a Šagi-Bunić na Drugom vatikanskom koncilu i Anti Starčeviću, nešto što mu klerikalci u Hrvatskoj ne opraštaju ni danas.

Nalazimo se usred još jedne Biskupske sinode. Npr. Tomislav J. Šagi-Bunić već početkom sedamdesetih izražavao popriličnu skepsu spram iste, uočavajući biskupski kukavičluk na istima i jedan strah od Koncila koji je zavladao već tada među svjetskim episkopatom.  Šagija se često optužuje da je bio protiv hrvatskih biskupa, što je laž. Istina, Šagi i cijeli krug oko KS-a jesu imali problema s nekim jugoslavenskim biskupima, primjerice mračnjacima kao što su bili nadbiskup Čekada ili biskup Bauerlein koji se nisu htjeli maknuti iz 19. stoljeća i koji su bili mali strossmayeri (apsolutna diktatura) ili pak sa splitskim nadbiskupom Franićem. Franić je bio za Koncil. Stvorio je Crkvu u svijetu. Franić se ulagivao, u pojedinim trenucima, komunističkim vlastima više nego itko u Hrvatskoj. Ali, Franić je smatrao da treba biti kardinal te da Split treba biti središnje mjesto Crkve u Hrvatskoj. On je mrzio iz dna duše Franju Kuharića.

Kada su 1972. sasječeni progresivniji teološki elementi u postkoncilskoj obnovi Hrvatske, jedino je Kuharić spasio Kršćansku sadašnjost. Franić je strpljivo čekao metnuti kajlu Kuhariću i KS-u i taj zlatni trenutak došao je kada je KS se morala registrirati 1978. kao samoupravni element po tadašnjem zakonu i kada su se svi oko KS-a i zagrebačkoga KBF-a našli pod hrpom crkvenih kazni sve do početka devedesetih.

Danas, duhovna djeca Antona Mahniča i Stjepana Bakšića napadaju Šagi-Bunića, Vjekoslava Bajsića, Bonaventuru Dudu, Josipa Turčinovića kao nekakve zločeste prokomunističke zločestinoviće, iako je cijelo vrijeme u TD KS-u bio Mile Bogović, i to u svojstvu osnivača. Dakle, ako je biskup Mile Bogović Jugoslaven i komunist… Fascinira kako se godinama pokušava prikeljiti nekakva suradnja s komunističkom državom. Npr. povjesničar Davor Marijan u svome radu “Jugoslavenska narodna armija i vjerske zajednice – prilog istraživanju” izričito je pokazao neuspjeli pokušaj KOS-a da privoli Vjekoslava Bajsića na suradnju i njegovo maestralno eskiviranje istoga.

Zašto opet o Tomislavu Janku Šagi Buniću?

Zato što ove riječi pišem prije Međunarodnog znanstvenog simpozija u prigodi 100. obljetnice rođenja Tomislava Janka Šagi-Bunića (1923. – 2023.) koji će se održati 20. i 21. listopada 2023. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Nakon što sam bio doslovce jedina osoba u javnosti koja je na proljeće spomenula da je stogodišnjica rođenja bila drugog veljače. Mislim da sam vrlo vjerojatno u javnosti osoba koja najviše spominje Šagija. Ne mogu reći ništa protiv simpozija, štoviše lijepo je da se organizira. Ali čini mi se da nijedna točka iz ovoga teksta neće biti spomenuta. Simpozij ne stignem poslušati jer radim.

Najveći grijeh Tomislava Janka Šagi Bunića za njegove glasne kritičare je njegova dosljedna privrženost Drugom vatikanskom koncilu, njegova vjernost hrvatskoj teološkoj tradiciji, ali iznad svega njegovo odbijanje klerikalizma i njegovo integralno starčevićanstvo, a usto je bio i kajkavec, što je za kritičare gore po njega.

Veliki problem za Šagijeve mrzitelje je njegov iskreni kršćanski humanizam. Kako se vrtimo ovdje oko Hrvatskoga proljeća, koje je očito bilo presudna točka za 1990. i 1991., završimo sa Šagijevim riječima iz sada veće davne 1971. koje je napisao u Glasu Koncila: Ne može se odjeljivati ljubav prema Bogu od ljubavi prema ljudima, jer je u Isusu Kristu Bog i čovjek jedan te isti, i ne može ljubiti Krista tko ne ljubi i Boga i njegovu braću i sestre – ljude, s kojima se on poistovjećuje.