Ladislav Nemet: “Na Svjetskoj sinodi se o ređenju žena razgovara u pauzama.“

O čemu se točno razgovara na Sinodi? Što je sa zlostavljanjem? Kako se tretira pitanje žena u Crkvi? Ima li promjena u odnosu na prethodne sinode? U intervju za katholisch.de nadbiskup Ladislav Nemet izvještava što se događa iza zatvorenih sinodalnih vrata.

Ladislav Nemet je beogradski nadbiskup od 2022. Ovaj redovnik verbit govori o svojim iskustvima na Svjetskoj sinodi: raspravlja li se o zlostavljanjima? Ima li govora o ženama u Crkvi? Što se promijenilo u odnosu na prethodne sinode? Pored toga, dopredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) osvrnuo se na  moguće spajanje biskupskih konferencija u Europi.

Gospodine nadbiskupe, kako ste doživjeli dosadašnja zasjedanja u Sinodalnoj dvorani?

Nemet: Ovo je za mene jedno novo iskustvo. Bio sam već nekoliko puta na biskupskim sinodama u Rimu i moram priznati da je ovaj put atmosfera potpuno drugačija. Velika je razlika kako se ovdje sastajemo te kako izgledaju naši sastanci. Meni je najbolje što možemo sudjelovati bez reverende. Prije smo se nalazili u velikoj sali i tamo su sjedala bila jako neudobna. Tamo smo morali svaki dan sjediti u reverendama, i prijepodne i popodne. Također ni klima nije najbolje funkcionirala. Baš je bilo loše. Sretan sam što je sada sve bolje organizirano. Okrugli stolovi stvaraju drugačiju atmosferu. Sada možete vidjeti sve okupljene, a ne samo gledati u onoga koji predsjeda. To je također jako ugodno. Ja uživam u vremenu i u razgovorima. Dobro je što možemo razgovarati o svemu. Teme su zaista autentične. Riječ je o pitanjima o kojima smo već razgovarali na Kontinentalnoj sinodi u Pragu.

Vi ste dopredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE). Kako se Europa predstavlja u dvorani?

Europa ima jasan i dobar glas. Rekao bih da su mnogi delegati i oni koji su pozvani sudjelovati na Sinodi visokoobrazovani teolozi i laici koji su inače jako aktivni u Crkvi. S pravom se može reći da se “europski glas” jako dobro čuje u dvorani. Vidi da su ljudi upoznati s materijom o kojoj raspravljaju. No, nemaju svi mogućnost posvetiti toliko vremena teologiji i kanonskom pravu. Ja sam primijetio da su europski delegati izrazito kompetentni. Čini se da su pripreme za Svjetsku sinodu urodili plodom u Europi.

Papa je kritizirao Sinodalni put u Njemačkoj kao “previše akademski”. Vi sada hvalite akademske aspekte Svjetske sinode. Kako to?

Pa kada bi sve bilo previše znanstveno ili akademski, to također ne bi bilo dobro. Ali nije dovoljno razgovarati samo o vlastitim iskustvima i o lijepim stvarima u Crkvi. To ne bi urodilo plodom. Potrebna nam je dobra mješavina iskustva, znanja, teologije i kanonskog prava kako bismo sve to mogli povezati. Imamo tim pravih stručnjaka i stručnjakinja koji obavlja jako važan posao. Ali to su procesi koji se događaju u pozadini. U Dvorani je važno da se ne divimo samo kršćanstvu, nego i da ozbiljno radimo na pripremljenim pitanjima.

Okrenimo se onda temama. Vi ste govorili u Pragu o zlostavljanju u istočnoj Europi. Koju ulogu igra tema zlostavljanja u Dvorani?

Čudi me da se o ovoj temi ne govori tako često. Očekivao sam da ćemo ovoj temi posvetiti više vremena jer u pripremama za Svjetsku sinodu to je bila glavna tema. Govori se o patnji žrtava, i to vrlo jasno. Ali sve se više govori o prevenciji. No, situacija po tom pitanju je vrlo napeta jer imamo toliko žrtava, a desetljećima se ništa nije poduzimalo.  Kada smo stigli, svi smo dobili pismo Povjerenstva za zaštitu djece. Ali po tom pitanju moramo ići u dubinu. Ovo što sad radimo nije dovoljno. Naravno, mnogi naglašavaju da se u Crkvi ne treba sve vrtjeti oko zlostavljanja. Ima toliko toga što je i dobro.

Spomenuli ste prevenciju. Istraživanja su otkrila neke katoličke specifičnosti koje pogoduju zlostavljanjima u Crkvi. Razgovarate li o seksualnom moralu i rodnim slikama?

Crkveni nauk o seksualnosti igra veliku ulogu u konzultacijama. On trenutno ima reputaciju prohibitivnog morala. Mi trebamo obratiti pozornost na najnovija kretanja u društvu. Jer seksualnost određuje naš identitet kao žene ili muškarca. Ovo se treba shvatiti ozbiljno kao nešto pozitivno. No, to ne znači da je to najvažnija tema. U Sinodalnoj dvorani razgovaramo najviše o pitanjima vjere i evangelizacije. Detaljnije se raspravlja o načinu formacije odnosno odgoja kandidata za svećeništvo…

Spomenuli ste i žene. Kako biste ocijenili raspoloženje u Dvorani kada je riječ o tzv. “ženskom pitanju”?

Dobro je što se o ženama govori više nego ikad prije. Postoje mnoga pozitivna izvješća koja jako vrednuju ulogu žena u mnogim područjima: u obitelji, u društvenom životu, u politici i u karitativnim aktivnostima. Svakako je važno da se uloga žena još ozbiljnije shvati. U Dvorani se razgovara o đakonatu žena. Ovo bi trebalo konkretnije i ozbiljnije proučavati. Đakonat bi mogao biti otvoren svima, slično kao što je sa nižim službama kao što su akoliti i lektori. Ovu službu poznajemo kao jednu od prvih iz Svetog pisma i iz povijesti. Zašto se ne bismo vratili tome? To je tema o kojoj se u Crkvi još uvijek premalo razgovara. Ali ne priča se o tome svugdje. Radio sam kao misionar u različitim dijelovima svijeta i uloga žena nema svugdje isti značaj kao, primjerice, u zemljama njemačkog govornog područja ili u Sjevernoj Americi.

Spominje li u Dvorani ređenje žena za svećenice?

I da i ne. Ne u službenim raspravama. No za vrijeme pauze za kavom razgovara se o svemu, pa tako i o tome.

Upravo ste spomenuli da različite regije imaju različite probleme. Između zapadne i istočne Europe postoje i crkvene i političke razlike. Ako je na ovoj Sinodi riječ o provedbi crkvenih konferencija na kontinentalnoj razini, u kombinaciji s decentraliziranim rješenjima, smatrate li da ovaj model ima smisla?

Postoje pitanja o kojima se ne može odlučivati regionalno Na primjer, kada je riječ o “teološkim istinama” kao što su moral ili crkveni nauk. Po tom pitanju je teško reći da nešto vrijedi samo za jedan kontinent, a za drugi ne. No moramo nešto učiniti u područjima u kojima je takvo što moguće, jer nema svaka mjesna Crkva iste probleme. Volio bih naglasiti hijerarhiju istina: na vrhu je glavna istina, koja se ne može dirati. Ali o istinama koje malo udaljenije od središta moglo bi se već raspravljati. To ima veze s kulturološkim utjecajima. Naravno da uvijek postoji strah hoćemo li tada ostati opća Crkva. Međutim, na kontinentalnim sinodama u pripremam za Svjetsku sinodu vidjeli smo da postoje različite teme, primjerice kako slaviti liturgiju na različite način. Zašto ne bismo tu mogli biti fleksibilniji?

Ako gledamo samo na Europu, koliko je potrebno crkvenih konferencija da bi se došlo do konsenzusa?

Mislim da mi u Europi oko nekih pitanja ne možemo doći do konsenzusa. I to zbog povijesnog razvoja zapadne Europe i bivših komunističkih zemalja. Demokratizacija je otišla u sasvim drugom smjeru. U devedesetima je postojala nada da ćemo imati zajedničku kulturu. Nakon trideset godina vidimo da smo mnogo udaljeniji nego što smo bili. Predložio bih jednu zajedničku konferenciju – na primjer kao u Pragu – na kojoj bismo za Europu pripremili popis zadataka.

Međutim, ta bi se pitanja onda morala rješavati u manjim krugovima: primjerice u srednjoj Europi, u istočnoj Europi i u zapadnoj Europi. Južna i sjeverna Europa također imaju različite probleme koji su negdje drugdje manje važni. Bitno je da dobijemo opću sliku i da onda dođemo do pojedinačnih rješenja za regije.

Benedikt Heider / katholisch.de