Putovanje

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih vrata i pomalo pohaban na rubovima.

Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki.

U staroj limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala suze koje su napravile packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi “Najdraža moja…”, zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada.

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju; skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču.

Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-Ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlanog tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli.

Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala.

“Ljubav je vječna dok traje, Anice.” – rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu.

Danas, zajedno sa svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju blijedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljaja kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se.

Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja.

Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.