Petsto godina reformacije kao poticaj obnovi Crkve i jedinstvu različitih kršćanskih crkava

Teško da bi bilo moguće pronaći verbalni dvojac koji bi bolje izrazio namjeru i bit reformacijskog nastojanja nego što je to ovaj koji se pojavljuje u naslovu teksta: obnova Crkve i jedinstvo Crkve.

Jer – premda se na prvi pogled može činiti drugačije – reformacija jest bila pokret koji je želio upravo to dvoje: i obnovu Crkve i njezino jedinstvo. I to ne prvo bez drugoga i ne drugo bez prvoga; na način da je reformatorima obnova Crkve bila nezamisliva bez njezina jedinstva, ali i jednako tako, i jedinstvo Crkve koje bi se na bilo koji način pokušavalo živjeti nauštrb obnove te ignorirajući potrebu temeljite reforme crkvenog života, za njih nije imalo autentičnost, težinu i smisao.

Upravo će iz tog razloga i ovaj tekst – koji je ujedno i prigodan tekst posvećen petstotoj obljetnici reformacije – tematizirati reformaciju s obzirom na ove dvije njezine važne identitetske okosnice.

I to sljedećim redom.

U prvom dijelu ovog prikaza progovorit će se o reformacijskim nastojanjima kao o nastojanjima za obnovom Crkve. Reformaciju i njezin specifičan doprinos obnovi kršćanske Crkve pritom će se promotriti kao dio šireg pokreta obnove u ondašnjoj Crkvi. U drugom će se dijelu iznijeti glavne elemente iz sfere problematike odnosa reformacije prema pitanju jedinstva Crkve. U tom će se smislu s jedne strane ukratko ocrtati reformacijsko shvaćanje važnosti jedinstva Crkve te reformacijsko viđenje tog jedinstva, a s druge strane, osvrnut će se na činjenicu da je s događanjima u Crkvi koja je potaknula reformacija de facto ipak povezan i tzv. zapadni crkveni raskol. Na koncu će se pokušati sagledati pozitivne učinke reformacije za cijelo kršćanstvo koji su neosporni i unatoč činjenici formalnog zapadnocrkvenog raskola do kojega je došlo u vezi s reformacijskim gibanjima.

Reformacija i obnova Crkve

Postoji jedna uvriježena teza koju je moguće pronaći u gotovo svakom udžbeniku povijesti, a koja kaže da je kršćanska Crkva u predvečerje reformacijskog gibanja bila u iznimno lošem stanju.

I ta je teza zapravo točna.

Jer kasnosrednjovjekovna Crkva uistinu jest bila preopterećena nizom problematičnih stanja i situacija. Crkvu je tako teško obremenjivala činjenica da je njezin brojni kler nerijetko bio vrlo slabo obrazovan te da velik broj klerika nije bio u stanju pružiti nešto više od izgovaranja napamet liturgijskih obrazaca čiji smisao ni sam često nije razumio, te da je bio slabo ili gotovo nikako kvalificiran za obnašanje samih pastoralnih obveza. Situacija nije bila puno bolja ni među višim crkvenim dužnosnicima koji su vrlo često zapostavljali svoje obveze nadgledanja i upravljanja svojim pastoralnim teritorijima. Tako su ponekad provodili vrijeme svoje službe boraveći izvan svojih biskupija i baveći se nekim sasvim drugim poslovima, pritom vrlo često motivirani častohlepljem ili materijalnim probitkom. Znalo je , nažalost, biti i kupovanja crkvenih položaja (tzv. simonije), zloporabe oko prodaje oproštajnica, gomilanja misa iz financijskih interesa te različitih drugih financijskih zloporaba te drugih nemilih situacija poput primjerice raskola u samome papinstvu.

Sasvim je razumljivo da su u situaciji društva – koje se u to vrijeme intenzivno mijenja na način da u njemu jača sloj obrazovanih ljudi, a, među ostalim, i obrazovanog građanstva koje postaje svjesno svoje materijalne i intelektualne moći  – ovakvo stanje u Crkvi mnogi kritizirali te su se na njega žalili. U tom su smislu bila poznata tzv. „gravamina“  tj. „pritužbe“. Osobito su česte bile pritužbe njemačkog naroda, tzv. “Gravamina nationis Germanicae“. Ove su se podnosile na carskim saborima, a njihova je sržna poruka glasila da Rim, odnosno papa otima njemačkom narodu njegovu slobodu, bogatstvo i čast.

Loše stanje u Crkvi ismijavali su i mnogi vrhunski intelektualci.

Među njima pak posebno mjesto zauzimaju humanisti. Tako je, primjerice, upravo u vrijeme koje je neposredno prethodilo reformaciji veliku popularnost steklo djelo humaniste Erazma Roterdamskog pod naslovom Pohvala ludosti (Encomion moriae seu laus stultitiae). Pritom ne treba smetnuti s uma da je upravo postojanje tiska pridonijelo širenju Erazmovih kao i drugih tekstova koji su kritizirali život kasnosrednjovjekovne Crkve.

No, koliko god kritika stanja u Crkvi predstavlja jedan od uzroka reformacije, ne bi bilo primjereno reći da su loše stanje u Crkvi te kritika takva stanja bili i preduvjet obnove koju je reformacija donijela. Naime, premda važnost kritike – koja je zapravo značila da se smoglo hrabrosti loše pojave u crkvi jasno i glasno nazivati njihovim pravim imenom – ne treba zanemariti, kritika samo po sebi nije vodila u obnovu. Ona je samo manje ili više oštroumno ustvrdila koliko je stanje zapravo loše.  Ono što je, međutim, pokrenulo obnovu, pa tako i reformaciju kao jedan od važnih obnoviteljskih pokreta u onovremenoj Crkvi, svakako je bilo nešto drugo i nešto više od puke kritike.

To „drugo“ i „više“ bila je činjenica da se upravo u toj dekadentnoj kasnosrednjovjekovnoj Crkvi pojavio sloj ljudi koji su – sasvim svjesni koliko je stanje u Crkvi loše – odlučili skupiti hrabrost i preuzeti odgovornost.

Najprije, dakako, za svoj vlastiti život, a onda i za život šire kršćanske zajednice. Bili su to pojedinci koji su na ovaj ili onaj način ponajprije sebi samima rekli: činjenica da su ovi ili oni koji su za Crkvu odgovorni na ovaj ili onaj način postali korumpiranima,  još uvijek nije izlika za to da ja promašim svoj život, a to znači svoj odnos s Bogom, s bližnjima i u konačnici sa samim sobom. Bili su to pojedinci koji su sami sebi rekli: činjenica da su mnogi od onih koji bi trebali naviještati Riječ Božju to prestali činiti još uvijek me ne priječi da njegujem osobnu pobožnost, molim, čitam biblijske tekstove i tako nadahnut učinim neki korak za svoje duhovno dobro i za dobro kršćanske zajednice.

Ukratko rečeno,  bili su to pojedinci koji su sebi samima rekli: činjenica da se mnogi među onima koji su za Crkvu odgovorni, zapravo ponašaju neodgovorno, još uvijek mi ne daje pravo da provedem život zarobljen u ukletom krugu kritike i frustracije.

Kako to vrlo često biva, kada se čovjek uputi na put osobne obnove on ubrzo započinje tražiti i zajedništvo, istinsko zajedništvo s drugim kršćanima. I tako su u kasnom srednjem vijeku ubrzo nastajali čitavi pokreti duhovne obnove koji nisu uključivali samo klerike ili redovnike, nego vrlo često, a zapravo i pretežito laikinje i laike. Među takvim je pak pokretima od prvorazrednog značenja bio pokret devotio moderna. Pripadnici ovog pokreta živjeli su u tzv. zajednicama Sestara zajedničkog života i Braće zajedničkog života. Ovdje je zanimljivo pripomenuti da je i sam začetnik reformacije, Martin Luther, jedno vrijeme svog školovanja proveo živeći upravo u jednoj od takvih zajednica, odnosno kuća. Istina, ponekad se u literaturi o Lutheru i reformaciji upravo ovaj segment kasnosrednjovjekovne pobožnosti koji je na Luthera utjecao, pa tako i Lutherova pobožnost, klasificira kao individualizam. Međutim, ovaj način razmišljanja nije primjeren kršćanskom razumijevanju vjere, barem ne onom koji je naznačio i sam Isus. Jer upravo se on nije obraćao ni religijskim ni državnim institucijama, ni poglavarima nacije, ni očevima obitelji, nego uvijek čovjeku izravno: pojedinkama i pojedincima, stavljajući ih tako u situaciju da zauzmu ponajprije svoj osobni stav o njemu. I od takvih pojedinki i pojedinaca, čiji je stav bio prepoznavanje u Isusu Spasitelja svijeta, nastala je kršćanska Crkva i bez takvih individua ona zapravo i nije zamisliva.

Ukoliko se još na čas vratimo na gore spomenuto pitanje uzroka i preduvjeta reformacije, onda bismo mogli reći da se reformacija kao pokret obnove Crkve dogodila s jedne strane zbog toga što je stanje u Crkvi bilo loše i dekadentno. Ali također i to da je reformacija kao pokret obnove mogla otpočeti, a zatim i opstati zato jer je kasni  srednji vijek iznjedrio istinsku duhovnu kvalitetu koja je imala daha nadići puku humanističku kritiku i frustraciju zbog lošeg stanja u Crkvi.

Štoviše, ne bi bilo pretjerano kazati da se reformacija mogla dogoditi jer su mnogi ljudi u kasnom srednjem vijeku – kojega se upravo zbog toga ponekad i naziva jednim od najpobožnijih razdoblja u povijesti zapadnog kršćanstva – počeli vapiti za Bogom.

Taj vapaj, a slobodno bismo mogli reći i krik, koji je kasni srednji vijek pretvorio u jedno veliko duhovno hodočašće, omogućio je i reformaciju kao pokret obnove.

Obnova, dakako, kakvu je artikulirala reformacija imala je i svoja specifična obilježja po kojima reformacija s jedne strane stoji u kontinuitetu s kasnosrednjovjekovnim pokretima obnove, ali ih s druge strane i nadilazi. I to na način da jasnije i preciznije artikulira krik kasnosrednjovjekovnog čovjeka te također jasnije i opsežnije – nego što su to učinili prijašnji obnoviteljski pokreti – ocrtava i argumentira mjere obnove za koje je smatrala da ih valja poduzeti. A ponajviše se pak reformacija razlikuje od kasnosrednjovjekovnih pokreta obnove po tome što sve to čini odlučnije i otvorenije nego što su to činili onodobni pojedini pokreti pobožnosti: izravnije oslovljavajući odgovorne u Crkvi, ali i društvu te tako ‘budeći’ i pokrećući široke narodne mase te pozivajući ih na konkretnije korake. Utoliko bi se moglo reći da su reformatori bili ljudi koji su – premda su i sami imali svoje duhovne korijene u dubokoj osobnoj pobožnosti – u jednom trenutku iskoračili iz svojih molitvenih ćelija te se izložili riziku koji sa sobom uvijek nosi javno zauzimanje stava u skladu s vlastitom savjesti.

Budući da bi detaljniji opis reformacijskog programa zahtijevao daleko više prostora nego što je predviđen ovim radom, ukratko ću skicirati samo njegove osnovne elemente.

Kao što je poznato iz povijesti Crkve, diskusija koja je označila početak reformacije bila je ona oko prodaje indulgencija. Luther je tako 1517. godine oštro istupio s kritikom ovakve prakse. Svojom kritikom prodaje indulgencija Luther je sebi suvremenoj Crkvi poručio prije svega to da ona nema baš nikakvo pravo ljudima otežavati njihovu tjeskobu po pitanju posljednjih stvari. Riječ je o tjeskobi koja je inherentna svakom ljudskom biću, a koja bi se mogla sažeti u pitanju: Hoću li na kraju svog životnog puta, nakon svih muka koje prolazim i još moram proći na ovoj zemlji, pronaći milost barem u Božjim očima? Ili će se pak cijeli moj životni napor pokazati nedostatnim – na nekom posljednjem sudu i pred Bogom? Luther – koji je u to vrijeme već imao iskustvo i kao dušobrižnik – sebi suvremenoj Crkvi duboko je zamjerio to što ona, umjesto da čovjeku ukaže na milostivog Boga i bezuvjetnost njegove milosti te mu tako pomogne osloboditi se straha i tjeskobe, zapravo zloupotrebljava ljudsku muku i tjeskobu. A pritom još – prodajući indulgencije – pokušava na toj muci i zaraditi.

Premda ni Luther sam to isprva nije očekivao, rasprava o indulgencijama otvorila je niz drugih pitanja.

Jednostavno rečeno, nakon što se uvjerio da Crkva griješi  u jednom određenom segmentu (onom vezanom uz prodaju indulgencija), Luther je započeo propitivati i druge oblike crkvenog govora i prakse. I ubrzo je došao da zaključka da i u nekim drugim pitanjima postoji odstupanje crkvenog nauka i života od onoga što uči Sveto pismo. Iz ovoga se pak profiliralo reformacijsko shvaćanje o nadređenosti Svetog pisma nauku kršćanske Crkve. Ovo je shvaćanje bilo prilično daleko od toga da se apriori odbaci sve ili čak većina onoga što je kršćanska Crkva naučavala tijekom svoje povijesti, uključujući i Lutherovo vrijeme. Štoviše, Lutherov je načelni stav bio da Crkvu, njezinu tradiciju u prošlosti, kao i njezino živuće učiteljstvo (autoritete) treba poštivati te je u tom smislu moguće reći da je Lutherov stav prema crkvenoj tradiciji bio u svojoj biti sličan stavu prema tradiciji u ranim stoljećima kršćanstva.  Ali, ukoliko se pokaže da tradicija Crkve ili živući crkveni autoriteti naučavaju nešto protivno Svetom pismu, onda je, prema Lutheru, dužnost i odgovornost svakog vjernika da se takvom naučavaju odupre i ne pokori mu se. Dakako da je preduvjet za realiziranje ovakve vjerničke odgovornosti bilo omogućavanje dostupnosti Svetog pisma  svakom čovjeku i to na njegovu jeziku. I upravo su stoga prijevodi Biblije na narodne jezike bili jedno od velikih imperativa i postignuća reformacije. Vrlo je usko povezano s ovim i reformacijsko „otkriće“ Crkve kao zajednice vjernika, odnosno ponovno „otkriće“ novozavjetne ideje o svećenstvu svih vjernika (1 Pet 2, 9). Riječ je o ideji koja naglašava jednako dostojanstvo i jednaku odgovornost za život kršćanske Crkve svih kršćana. Ovo je značilo da se ukida, primjerice, razlika između klerika i laika, a jedan od simbola ovakvog stava bilo je i uvođenje pričesti pod obje prilike, kako za klerike tako i za laike. Istina, ova moćna novozavjetna ideja teže se i sporije probijala u onoj mjeri u kojoj je ona, primjerice, podrazumijevala i ukidanje diskriminirajućih razlika između muškaraca i žena.

Tako je protestantizmu trebalo više stoljeća da ideja svećenstva svih vjernika i u tom pogledu „dođe na svoje“.

Važno je napomenuti da se u svojim reformnim zahtjevima reformacija nadovezala i na reformne zahtjeve nekih predreformacijskih kasnosrednjovjekovnih pokreta te je tē zahtjeve dalje i preciznije artikulirala. Među takvim pokretima, čije se ideje mogu opisati kao svojevrsna preteča Lutherovih, najpoznatiji je bio husitski pokret koji je cvao u Češkoj otprilike jedno stoljeće prije reformacije.

Reformacija i jedinstvo Crkve

Nakon što smo ukratko skicirali osnove reformacijskog programa obnove, potrebno je upitati se kakvo je bilo Lutherovo gledište, a zatim i gledište drugih reformatora po pitanju načina na koji bi obnovu bilo poželjno provesti. Kao što je rečeno na početku ovog rada, obnova i jedinstvo predstavljaju verbalni dvojac koji kao malo koji drugi opisuje namjeru i bit reformacijskog nastojanja.  Tomu je tako jer je Luther, a i drugi reformatori, od samog početka svog reformacijskog djelovanja pa sve do kraja života, gledao na obnovu i jedinstvo Crkve kao na u biti nerazdvojive stvarnosti.

Obnova, naime, za kakvu su se zalagali reformatori nije bila obnova u smislu nastanka nekog zasebnog obnovljenog ili elitnog dijela kršćanske Crkve ili elitnog dijela zapadnog kršćanstva, nego je bila riječ o obnovi cjelokupne Crkve.

Ovo „cjelokupne“ odnosilo se i na način na koji je, prema shvaćanju reformatora, ova obnova trebala biti provedena:  tu je obnovu  trebala provesti cjelokupna Crkva. U tom je smislu osobito važno podsjetiti na to da je Luther od samoga početka svoje reformatorske karijere apelirao na koncil kao mjesto na kojemu je trebalo raspraviti prijeporna pitanja. Njegove apelacije na koncil, pri čemu se prva od njih dogodila 1518. godine, ponavljale su se više puta sve do kraja njegova života. I u tom se pogledu Luther nadovezao na ideje jednog od važnih reformnih pokreta iz predreformacijskog vremena. Bio je to koncilijaristički pokret ili koncilijarizam koji je bio cvjetao u 14. i 15. stoljeću. Osnovna je pak koncilijaristička ideja bila u tome da sporna pitanja i probleme koji su obremenjivali onodobnu Crkvu treba riješiti koncil, pri čemu je uloga pape u tome da se i sam podvrgne odlukama koncila te brine o provedbi odluka koje koncil donese.  Za vrednovanje reformacijskog odnosa prema pitanju o načinu provođenja željene reforme crkve, važno je spomenuti još nešto. Naime, premda Lutherova apelacija na koncil predstavlja dio koncilijarističkog nasljeđa, ona ga i nadilazi. I to utoliko što Luther ne apelira naprosto na koncil, nego na slobodni ekumenski koncil. A to je, prema njegovu shvaćanju, koncil na kojemu bi prisutnima trebali biti i kršćani s Istoka, odnosno pravoslavni, i to na način da im se omogući sloboda izjašnjavanja te da se ne ponove situacije kakve su se događale na koncilima u Lyonu i Firenci gdje se – iskorištavajući težak vojno-politički položaj kršćanskog Istoka – dobila od pravoslavnih suglasnost za ujedinjenje kakvo je bilo nespojivo s njihovim istinskim uvjerenjima. Ovdje je zanimljivo spomenuti da su reformatori doista i ostvarili na neko kraće vrijeme kontakte s Carigradom i Kijevom, kao i to da su pokušavali stupiti u razgovor s Turcima. U tu su svrhu i bili preveli Kur’an na latinski, a imali su u planu prevesti i Bibliju na turski.

Kao i neke druge Lutherove ideje, i ova ideja o ponovnom uključivanju kršćanskog Istoka kao relevantnog i ravnopravnog partnera u razgovor oko obnove Crkve bila je već prije prisutna kod husita koji su poduzimali putovanja na Istok tražeći sestre i braću u tim krajevima kršćanske ekumene. Bilo bi također zanimljivo spomenuti da je Luther u jednom trenutku, kada se samo nazirala ideja da bi koncil mogao biti sazvan u Mantovi 1537., sastavio za raspravu na koncilu i spis koji je poznat pod nazivom Schmalkaldski članci.

Sažeto bismo stoga mogli reći da je kod reformatora postojala vrlo jasna svijest o tome da je kršćanska Crkva jedna bitno povezana cjelina te da se stoga i razgovor o njezinu boljitku treba dogoditi na najširoj mogućoj osnovi.

No, kao što je poznato iz povijesti Crkve, do sabora – na kojemu bi slobodno mogla doći do izražaja gledišta i pravoslavnih i rimokatolika kao i onih koji su izražavali reformacijske ideje – nije došlo. Umjesto slobodnog ekumenskog sabora, otvoren je kanonski proces protiv Luthera koji je ubrzo završio njegovom osudom i ekskomunikacijom.

Istina, godine 1545. sazvan je koncil u Tridentu (1545. – 1563.). Njegova veličina i važnost neupitni su, kao i važnost reformi koje je taj koncil donio. Ali Tridentski koncil bio je koncil Rimokatoličke Crkve i na njemu nisu sudjelovali ni pravoslavni, a ni protestanti. Istina, na čuvenoj trinaestoj sjednici ovog koncila pojavili su se protestanti kako bi iznijeli svoja reformna shvaćanja, ali bez prava glasa. No zbog problema vezanih uza siguran prolaz, protestanti su stigli na koncil de facto nakon glasovanja o spornim pitanjima. I unatoč sugestijama nekoliko biskupa pojedinaca, većina je biskupa odbila iznova otvoriti raspravu samo zbog toga što su se na koncilu pojavili protestanti.

Rezultat svih ovih događanja i okolnosti očitovao se u sljedećem: Od reformacijskog uvjerenja o tome kako obnova i jedinstvo pripadaju jedno drugome te kako je istinsku obnovu Crkve moguće provesti samo u zajedništvu ostalo je, u ono vrijeme, a zapravo i sve do u dvadeseto stoljeće, vrlo malo. Mogli bismo zapravo reći da je od ideje slobodnog ekumenskog koncila ostala samo neispunjena čežnja koja je u narednim stoljećima uvijek iznova dolazila do izražaja: kod pojedinih teologa ili filozofa, kao i kod pojedinih duhovnih pokreta (među kojima osobitu pažnju zaslužuje pokret obnove u protestantizmu 18. stoljeća poznat pod nazivom pijetizam) te kod pojedinih sekularnih vladara (kojima je s vremena na vrijeme znala dojaditi netrpeljivost među kršćanima na njihovu području te su tako poduzimali određene mjere kako bi ih privoljeli na dijalog). No kod samih kršćanskih crkava, kako kod onih koje su proizašle iz reformacije tako i kod Rimokatoličke Crkve, ideja o tome da su obnova i zajedništvo u svojoj biti ipak nerazdvojni, zapravo je na dulje vrijeme utonula u zaborav. Umjesto obnove i zajedništva te mira koji bi proizašao kao rezultat zajedničkog traganja za rješenjem spornih pitanja na nekoj vrsti ekumenskog slobodnog koncila, kršćanski je Zapad ušao u niz ratova koji su zatim završili Augsburških vjerskim mirom (1555.). Ovaj je mir svojim načelom Cuius regio eius religio do neke mjere uistinu smirio situaciju, ali također isključio ideju o ekumenskom dijalogu te potrebi takvog dijaloga.

Obnova se ipak dogodila

No ne treba na ovaj dio povijesti Crkve, kao i na razdoblje koje je uslijedilo, gledati isključivo ‘crno’. Jer ono što se kao posljedica reformacije dogodilo u povijesti kršćanskog Zapada zapravo i jest bila obnova. I to na neki način sveobuhvatna obnova. Istina, ne obnova u smislu one koja bi proizašla iz odluka slobodnoga ekumenskog koncila, nego obnova u smislu puno ili više zasebnih obnova u sada, barem za neko vrijeme definitivno razdvojenom, kršćanstvu na Zapadu.

Velika se obnova tako dogodila unutar onog dijela kršćanstva koje je prihvatilo reformaciju.

Plodovi te obnove više su nego impozantni i oni se do danas osjećaju. Jer protestantizam je iznjedrio cijelo bogatstvo oblika crkvenosti, teologijā te osobne pobožnosti čime je pokazao sposobnost kršćanske Crkve da, iako uvijek ista, bude različita i na neki način drugačija: upravo ovisno o lokalnim, regionalnim i kulturnim uvjetima u kojima ona treba naviještati evanđelje te ovisno o stvarnim duhovnim i materijalnim potrebama konkretnih ljudi. Protestantsko gledište, koje kaže da je Sveto pismo uvijek nadređeno Crkvi te da se njezin nauk i život uvijek iznova treba propitivati u odnosu na Sveto pismo, stvorilo je prostor koji je protestantizam zaštitio od okamenjivanja. Štoviše, povijest protestantizma u jednom je svom važnom dijelu i povijest bujanja pokreta probuđenja i permanentne obnove. Protestantski odnos prema Svetom pismu također je rezultirao impozantnim rezultatima na području homiletike, a zatim i znanstvene egzegeze. Protestantsko pak naglašavanje ideje o „svećenstvu svih vjernika“ rezultiralo je i zavidnim rezultatima na području pastoralne skrbi o vjernicima. Jer, ukoliko ih se željelo imati kao odgovorne članove kršćanske zajednice, onda ih je trebalo i obrazovati, odnosno formirati. Tako su već u vrijeme reformacije počeli, primjerice, nastajati katekizmi, koje je kao zaseban žanr reformacija zapravo i uvela, a koji su kao cilj imali pouku vjernika o bitnim stvarima kršćanske vjere.

Nakon reformacije, međutim, a sasvim sigurno dobrim dijelom i kao neizravna posljedica reformacije, impozantna se obnova događa i na rimokatoličkoj „strani“.

Tridentski sabor nije dakako proveo mnoge reformacijske ideje i zahtjeve. On tako ustrajava na shvaćanju odnosa između Svetog pisma i tradicije Crkve kao ravnopravnih, na razlici između klerika i laika te na razumijevanju Crkve kao hijerarhije, na latinskom jeziku kao liturgijskom jeziku kao i na latinskom prijevodu Biblije iz četvrtog stoljeća, čuvenoj Vulgati kao na službenom prijevodu Svetog pisma. Trident je također odbio reformacijsko učenje o milosti Božjoj kao isključivom sredstvu spasenja te je, neosporavajući prioritet milosti Božje, i dalje govorio o potrebi djela za kompletiranje spasenja.

Ali unatoč jasnom odbijanju velikog dijela reformacijskih zahtjeva (neki će od njih biti uvaženi tek na Drugom vatikanskom koncilu, a neki su i do danas prijeporna tema), Tridentski koncil, odnosno Rimokatolička Crkva nakon koncila u Tridentu, kreće u pravcu impozantne obnove. I to u takvoj mjeri da je moguće reći da se ona nikada više u svojoj povijesti neće naći u onako lošem stanju u kakvom se nalazila u predvečerje reformacije. Trident je tako primjerice zabranio zloporabe vezane uz prodaje crkvenih položaja, naredio je biskupima da borave u mjestima svoga biskupovanja, propisao je obvezno teološko obrazovanje za svećenike te donio niz drugih mjera koje su trebale pročistiti i konsolidirati rimokatoličanstvo. Nakon Tridentskog koncila te unatoč ustrajavanju na latinskom jeziku u liturgiji, Rimokatolička se Crkva itekako okreće puku i to poglavito u vidu tzv. pučkih misija kojima je bio cilj podignuti razinu pučke pobožnosti te je pročistiti od različitih oblika sujevjerja koji su je opterećivali.

Ono što je u cijeloj ovoj pripovijesti o više zasebnih obnova osobito zanimljivo jest činjenica da su razdvojeni i formalno sukobljeni crkveni protestantski i rimokatolički entiteti vrlo često (iako ne i sasvim otvoreno) učili jedni od drugih te imitirali dobre ideje.

Tako su, primjerice, rimokatolici slijedili „dobru modu“ katekizama koje su uveli reformatori, dok su protestanti – premda su u samo vrijeme reformacije kritizirali prisutnost Aristotelove filozofije u kršćanskoj teologiji koje je bilo karakteristično za teologiju srednjeg vijeka, a također i za poslijetridentsko katoličanstvo – u vremenu nakon reformacije (u tzv. protestantskoj ortodoksiji) malo-pomalo i sami iznova preuzeli stil i sustavnost srednovjekovne teologije koja je velikim dijelom integrirala u sebe upravo Aristotelovu filozofiju.

Sve ovo, kao i pojedinci koji su – unatoč raskolu koji je poprilično udaljio kršćanske crkve – otvorenije zagovarali potrebu zajedništva, ubraja se u preduvjete uklanjanja velikog dijela barijera iz prošlosti. To se dogodilo tijekom ekumenskog dijaloga u dvadesetom stoljeću. Broj barijera koje su tijekom ovog dijaloga uklonjene ili su barem proglašene manje prijepornima nego što se to smatralo u šesnaestom stoljeću te u vrijeme kontroverzističkih teologija koje su s obje strane slijedile nakon razdoblja reformacije, nije zanemariv. Među prevladane ili barem dijelom prevladane prijepore ubraja se, primjerice, prijepor oko nauka o milosti, prijepor oko odnosa Pisma i tradicije Crkve, prijepor oko uloge laika u crkvi i dr. No, ostaje te i dalje predstoji još dosta posla i truda na prevladavanju odvojenosti kršćana. U tom je pogledu jedno od najsloženijih i najbolnijih pitanja, a svakako i pitanje koje nanosi veliku štetu kršćanskom svjedočanstvu u svijetu, pitanje zajedničke euharistije. No koliko god ekumenski put izgledao težak, od njega ne bismo trebali odustati. Jer, jednako kao u vrijeme rane Crkve te jednako kao tijekom cijele crkvene povijesti, i za nas danas aktualna je rečenica koju je izrekao upravo Martin Luther: „Tko želi pronaći Krista, mora najprije pronaći Crkvu…“ (WA 10, I, 1, 140, 8-17).

Preporučena literatura:
W. KASPER, Martin Luther. Ekumenska perspektiva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2017.
L. MATOŠEVIĆ, Tko želi pronaći Krista mora najprije pronaći Crkvu. Protestanti i koncil u povijesno – teološkoj perspektivi, u: Zbornik radova. 50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 2012.), 241.-276.
B. LOHSE, Martin Luther. Život i djelo, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2006.
K. KUNTER, 500 godina protestantizma. Putovanje od početaka do naših dana, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2017.
L. MATOŠEVIĆ, Uvod u dogmatiku. Udžbenik, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2017.
R.KOTTJE – B. MOELLER, Ekumenska povijest Crkve 2. Srednji vijek i reformacija, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2008.
M. LUTHER, Veliki i Mali katekizam, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2009.
K. BARTH, Uvod u evangeličku teologiju, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2007.