Teologija u 21. stoljeću: Sizifov posao ili kako vječnost skratiti u TikTok video
Mislav Miholek
15.11.2023
Pixabay
Nešto se vrlo loše događa u svjetskim razmjerima, treba biti iskren.
Povijest se ne ponavlja, ona ima tendenciju imati varijacije na temu, no sasvim je izvjesno da je ovo krizno doba.
Imao sam sreću da mi je predavao u životu Davor Rodin, koji je pred dvadeset godina govorio o nečemu što kao brucoš nisam tada najbolje shvaćao, a to je da se nalazimo u specifičnom vremenu jedne velike promjene, koja se događala samo dva puta prije u povijesti čovječanstva. Prvi put je bila ovakva situacija kada se prelazilo u civilizaciju pisane riječi, odnosno kada je nastajala pismenost. Drugi sličan primjer je izum tiskarskog stroja, koji je sigurno bio jedan od razloga zašto je buknula reformacija u 16. stoljeću.
Sad se pak nalazimo u vremenu kada iz civilizacije pisane riječi i tiskarskog stroja prelazimo u civilizaciju računala i cyber spacea.
Iako sam dijete računala i na Internetu sam preko 25 godina (kao golobradi maloljetnik sam bio čak jedno vrijeme i nacionalni koordinator Udruge korisnika Interneta-Dosta!; borili smo protiv paprenih cijena dial-upa, nešto što dječica danas ne mogu pojmiti da je uopće postojalo), meni se ovaj svijet ne sviđa, iako uživam u blagodatima Interneta, kao i svi ostali. Naručujem si online knjige, hranu, taksi, koristim e-poreznu, e-građanin i sve slično. Dijete sam Interneta. Jedini je problem što je Internet postao neprohodan, tražilice beskorisne (šuma rezultata koja vodi uglavnom na plaćene linkove) i da je vrijeme postalo luksuzna roba, a Internet umjesto da nas spaja, sve nas više razdvaja.
Kada se npr. vidi da Andrej Rubljov, inače filmsko (i teološko) remek djelo Andreja Tarkovskog, traje preko tri sata (a snimljeno je 1966.) i da prosječni čovjek danas jedva pogleda imbecilni TikTok filmić koji traje oko 15 sekundi, onda znamo da se nešto zaista promijenilo. Mobitele danas imaju svi, u bilo kojem dijelu zemaljske kugle, osim valjda onih nekoliko plemena u Amazoni i Papui Novoj Gvineji koji žive izvan svjetskih tokova.
Problem je taj što teologija poput filma Andrej Rubljov, dugo traje i puna je sadržaja koji se ne može sažeti u 15 sekundi.
Zašto je Bog trojstven ne može se odgovoriti u 15 sekundi. Što god da pokušamo odgovoriti, uvijek će biti netko nezadovoljan. Ako čovjek spomene da nešto kao trojstva postoje u egipatskoj religiji i kod hinduizma, onda će prosječni tvrđi kršćanski vjernik profila Ned Flanders dignuti svoj brk. Simpsoni su odavno ispali iz mode, ali što se tiče teologije, serija je odlična. Puno je radova i knjiga napisano na temu, a što sam stariji, to više uviđam koliko je genijalno osmišljen odnos između lokalnog župnika, velečasnoga Timothyja Lovejoya i njegovog smrtnog neprijatelja Neda Flandersa.
Dakle, za jedinoga teologa u seriji nisu problem slabi vjernici i nevjernici, nego ga jedino gnjavi poprilično fanatični Ned Flanders. Ned Flanders je dobar građanin, dobar otac, vjeran muž, dobar radnik, ali izluđuje svoga župnika. Velečasni Lovejoy došao je na svoju župu (župa je fiktivno prezbiterijalno-luteranska, što je teška zafrkancija, jer prezbiterijanci su kalvini, a kalvini ne simpatiziraju luterane, jer su luterani sličniji katolicima nego kalvinima) kao mladi pastor s bogoslovije, pun dobrih ideja i pun nadanja. Iako je pokazano kroz seriju da svoju župu vodi aljkavo, te da mu se ništa više ne da i da grozno propovijeda, to je posljedica toga što ga je Ned Flanders izludio sa svojim pitanjima, stavovima i svojom šašavom klerikalnošću, koja je tipična za neobrazovane tvrde američke protestante.
S klerikalcima svih vrsta ne može se raspravljati, jer ulaze u raspravu samo s jednim ciljem, i to da samo potvrde svoje stajalište koje uglavnom ima slabog temelja u teološkoj teoriji i praksi, a čovjek se ukopava navodeći suprotne primjere. Kod mnogih svećenika, pastora i teologa to završi tako da postanu vlč. Lovejoy: jednostavno odustanu od svega, shvaćaju svoj posao činovničkim i gule do penzije.
Klerikalci postoje koliko i Crkva postoji, a unatoč njima, kršćanstvo pliva već dva milenija i humanizira svijet, kao nijedna religija u povijesti.
Klerikalci jesu dosadni, ali nisu glavni problem.
Glavni je problem to što ispada da većinu više uopće ne zanima što se zbiva s kršćanstvom u svijetu, a pogotovo u Europi. S jedne strane razni gurui, babe-vračare i samozvani proroci dižu nesnosne pare na gatanju i tko zna čemu sve ne (što dokazuje da ljude zanima duhovno i da su spremni davati novce za to), s druge strane većina ljudi je indiferentna spram vjere, najbolji/najgori primjer toga je Češka ili pak bivša Istočna Njemačka.
Reformacija i protureformacija (bolji naziv je “katolička obnova”; teološki je točniji i smisleniji) su bile uspješne jer ljude je zanimala vjera. Jedna od posljedica je bio procvat akademskih i školskih ustanova; konkurencija je odlična stvar. Isusovci su fenomen, sami po sebi, a vjerski redovi i teolozi osnovali su svako jače učilište u Europi, prije i poslije reformacije.
Teško se prebaciti na jezik suvremenoga svijeta 21. stoljeća. Kako se od tri sata prebaciti u 15 sekundi? Odavno me jedan prijatelj upozorio da bih trebao pisati karticu, dvije najviše, jer ljudi ne mogu čitati više; nemaju kapaciteta. Eto, ovaj tekst je preko tri kartice, što znači da sam očito konzervativan. Izazov je kako prenijeti Isusa Krista iz prvog stoljeća u govor mladih depresivaca 21. stoljeća i da se sačuva smisao evanđelja, a da pritom čovjek izbjegne postati fanatični Ned Flanders ili pak razočarani vlč. Lovejoy.
Srednji put je uvijek najbolji, Krist je visio na križu da više nitko iza njega to ne mora.