Ljubo ti je ime

Ponekad noću sanjam tvoje lice, izmučeno i izgrebano, očiju iznemoglih i lutajućih, kako bespomoćno gleda u mene kroz prozorčić samice u psihijatrijskoj bolnici gdje sam te posjetila.

Rekao si tada kako nikoga nemaš, a ja ne znam što više boli: te tvoje riječi ili saznanje da si nekada imao.

S majkom Zagom si bio glavni u poslijeratnim zlatnim godinama: Arizona, prava turska roba, po petnaest stolova u isto vrijeme, pun k’o šibica. Frcalo je sve od tvojih šala, britkih i pronicljivih. Vrtio si dame Sarajeva oko maloga prsta. Doma poveo neku koju si tu večer u kafiću upoznao. Našao si i kuma. Jedva su joj sutradan objasnili da od toga ništa, da te se okani, da popije jednu i preboli. Pucala su srca kao što pucaju zrna šipka netom ubranoga, u kasnu jesen, na svitanju života i vremena. Imao si psa, njemačkoga ovčara. Kažu da je bio najljepši na svijetu. Zvao si ga Astor i vodio sa sobom subotom na izvor Bosne, na šarenilo i teferič, na razapeta šatorska krila i stolove postavljene ukrug, gitaru i roštilj, plastične posude sa smokvama i suhim kolačima, na pjesmu i bezbrižnost.

Uskočio si bez razmišljanja u taj vlak koji je naišao. Nosili su te mladost, novac i euforija novoga početka. Nisi se bojao ni opirao. Iz stvarnosti te prenula smrt majke; čupali su te i vadili, govorili, mlatili, objašnjavali. A ti si obećavao pokorno i ustrajno, te sutradan opet trošio novac na heroin. Kada si sve potrošio, nastavio si s onim kojega nisi ni imao.

Nestajao si dugo i bolno, zatirući tragove od sramote i straha; skupljao šake i smišljao kuda dalje…

Bježao od pruženih ruku i aveti prošloga života, uvjeravao se da to više i ne zaslužuješ. Uvlačio se u ljušturu koju si pažljivo zidao i gradio, skrivao se od prijatelja i od samoga sebe. Tražio si odgovore, no prosipali su ti se kroz prste kao šareni klikeri, čuo si njihove udarce po podu i stopalima, pokušavao ih skupiti i zaustaviti, a oni se samo kotrljaju sve dalje i dalje.

Upoznala sam te na dodiru ljeta i jeseni, u predvečerje okupano bojama zalazećega Sunca što se razlama po vrhovima Veleža i Fortice. „Minores“, pisalo je na malenoj, bijeloj naljepnici na oronulim, željeznim vratima prostora na Vrhu avenije. Nisam znala tada da otvaranjem tih vrata otvaram procjep u mojim grudima koji će progutati sve što sam do tada znala i sve u što sam vjerovala. Pričali su mi kako su tražili sudbine i živote zakopane ispod mostova i ruševina zgrada, s baterijom i sendvičima, u ranu zoru, dok se grad tek budi i hvata svoj ritam.

Pitam se je li itko slutio da će iz jedne suludo hrabre zore nastati nešto mnogo veće, nešto što će se od toga trenutka pa nadalje nametnuti kao društveni i moralni imperativ, kao filozofija, kao način života?

Jesmo li mogli uopće sanjati, svi mi koji smo ikada spremili aluminijske posudice s hranom iz studentskoga centra i par dugih peciva, da će nas taj jednostavan čin odrediti i obilježiti kao osobe? Vjerujem da nismo, jer borba s beskućništvom i siromaštvom prečesto je imala donkihotovski  okus. Ali, nismo okrenuli glavu. Jer, shvatiti ću godinama nakon, Minores je uvijek bio vjetar mojim vjetrenjačama.

Ponekad se pitam jesam li te izmislila, donosila ti hranu i šarenu odjeću, slušala tvoja naklapanja i sanjarenja, gledala cijeli jedan svijet zarobljen u MB dvolitri koju si nosio sa sobom uvijek i svugdje, krišom ti davala cigaretu kada god si žicao, birala sapun koji najljepše miriše i pružala ti ruku na odlasku, nestajući u tvome izgubljenom pogledu i zahvalnosti? Jesam li te zaista znala, jesi li me zvao na ulici i trčao za mnom kao da mi prenosiš državnu tajnu, laktareći se i grabeći te trenutke lucidnosti kao prezrelo grožđe što se spušta do zemlje, preteško i puno osa? Uvijek si prepoznao kada bih nosila Gabrielu Sabattini, je li tako mirisala majka Zaga, je li ta roza bočica stajala u tvome domu, u tvojoj prošlosti, u tvojim mislima? Jesam li ti pomogla ikada, ikako?

Oprosti mi, Ljubo, što te nisam uspjela spasiti.

Pokopan si na Gradskome groblju Sutina, tri reda iza groba moga djeda. Spomenik ti je izradio Zoka iz Coco-Loca. Na humku koji krije tvoje tijelo već je iznikla trava.

Prkosan kakav jesi, pronašao si način da te bude i nakon svega.

Na kraju grada, na kraju groblja, na kraju vremena počivaš Ti, zajedno sa svim mojim idealima, zajedno sa svima poniženima i obespravljenima, sa svima od kojih su okrenuli glavu, sa svima kojih se srame, sa svima čije je srce bilo veće od razuma, sa svima prevarenima i iznevjerenima, sa svim bolima i patnjama ovoga svijeta, sa svim križevima nepravedno pribijenima, sa svim progutanim suzama, sa svim bezimenim, neznanim herojima koji hodaju po rubu društva, stvarnosti i sjećanja.

„Kako se zvao taj tvoj prijatelj, mama?“ – upitao me sin dok smo spuštali jednu bijelu ružu na vječno mladu travu.

„Ljubo.“, rekoh mu, milujući oguljeni drveni križ.

„Ljubo kao ljubav.“, zaključio je.

Zatvorila sam oči i vidjela te kako plešeš na nebu, u najšarenijoj odjeći, sretan i smiren dok se anđeli oko tebe previjaju od smijeha.

***

Ljubomir Bogdanović bio je mostarski beskućnik, štićenik udruge Minores koja skrbi o beskućnicima i socijalno ugroženima u Mostaru i okolici. Tragično je preminuo 4. 11. 2015. skočivši s Staklene banke, građevine čiji je simbol bio i koja bez njega više nikada nije bila ista.