O šutnji i kulturnim ratovima: zašto crkve ne govore o ljudskim pravima radnika?

Dok je pažnja američkih medija posljednjih tjedana okrenuta prema tragičnim događanjima u Gazi i Izraelu, američko društvo već duže vrijeme prolazi kroz vlastita duboka previranja.

Iako su dijelom rezultat krize demokratskih institucija u SAD-u i dvostranačja, koji tu krizu oblikuje, ova previranja izranjaju i iz dubokih socijalno-ekonomskih nejednakosti.

Dugo zanemarivane od strane američke javnosti, te su nejednakosti svoj izraz našle i u valu štrajkova koji je Ameriku u posljednjih godinu dana zahvatio od zapadne do istočne obale te od hollywoodske i zdravstvene do poštanske i automobilske industrije.

Štrajk sindikata Ujedinjenih autoindustrijskih radnika (UAW) zaslužuje osobitu pažnju: proglašen 15. rujna, došao je sa zahtjevima za povećanje plaća od 40% u sljedeće četiri godine i skraćivanje radnog tjedna na četiri dana. UAW sindikati ove su zahtjeve postavili kao realne, ukazujući na velike promjene što će ih donijeti proizvodnja električnih automobila te na rekordne zarade autoindustrije, od kojih su posljednjih deset godina profitirali menadžeri, a ne radnici. Štrajk je donio presedan jer se štrajkašima po prvi put ikad priključio i jedan američki predsjednik. Novija američka povijest bilježi slanje policije i nacionalne garde na štrajkaše te pedeset godina republikanskih i demokratskih administracija koje su, u ime slobodnog tržišta, implicitno ili eksplicitno stajale uz poslodavce.

Nikad se ranije nije dogodilo da američki predsjednik glasno podrži štrajkaše te da im se pridruži.

Unatoč svoj važnosti UAW štrajka koji će, prema prvim izvješćima, dovesti do iznimnih sindikalnih postignuća za radnike; unatoč, nadalje, štrajkaškom valu koji snažno ukazuje za pravednijim pristupom radu, službeni predstavnici Katoličke crkve u SAD-u o svemu ovome – šute. No nije uvijek bilo tako. Kad se, primjerice, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća raspravljalo o zakonima prema kojima bi se poslodavcima u državi Ohio olakšalo otpuštanje radnika, a djelovanje sindikata otežalo ili pak učinilo nemogućim, vodeći predstavnici Katoličke crkve ove su zakone tada smatrali nemoralnima.

Glas katoličkih svećenika u obrani sindikata čuo se tada i s oltara jer oni pravo sindikalnog udruživanja nisu shvaćali kao političko pitanje, nego kao pitanje ljudskog dostojanstva i dobrobiti radnika, odnosno nečim što proizlazi iz ljudske prirode i izranja iz slobodne volje da radnici prepoznaju snagu udruživanja. Valja naglasiti da je ovakvo humanističko razumijevanje radničkog digniteta Crkva u SAD-u afirmirala i prije Drugog vatikanskog sabora, događaja koji je univerzalni ideal dostojanstva svake osobe po prvi put stavio u središte katoličkog teološkog promišljanja i pastoralnog djelovanja.

Ako su radnici, njihova sloboda i dobrobit tako dugo imali prominentno mjesto u djelovanju Katoličke crkve u SAD-u, kako onda objasniti današnju šutnju američkih biskupa i kardinala o štrajkovima kao načinu borbe za dostojanstvo rada i uvjeta života u jednom društvu koje po bespoštednosti nerijetko nalikuje tamnijim manifestacijama američkog kapitalističkog projekta kraja 19. i početka 20. stoljeća?

Nedvojbeno je da su prioriteti Katoličke crkve danas drugačiji zbog promijenjene strukture američkih katolika. Polovicom 20. stoljeća najveći broj katolika dolazio je iz radničkih krugova, a danas je njihov utjecaj i status u SAD-u puno veći. To se vidi i u strukturi Ustavnog suda, gdje je šestero od devetero sudaca katoličke vjeroispovijesti, iako je katolika u SAD-u tek nešto vise od 20%. No današnja šutnja Katoličke crkve o radničkim pravima nije rezultat tek promijenjene klasne slike američkog katolicizma; ona je posljedica i duge preokupiranosti Crkve u SAD-u pitanjima seksualnosti, rodnih prava i legalnosti abortusa. U jednom procesu koji traje već pola stoljeća, Katolička crkva u SAD-u pretvorena je u jednu od najranijih i najvažnijih predvodnica tzv. “kulturnih ratova,” kroz koje se značenje dostojanstva ljudske osobe reduciralo na politike identiteta. Kako sugeriram u ostatku ovog komentara, zbog primarnog fokusa na spomenuta identitetska pitanja, Katolička crkva u SAD-u postala je jedna od mnogih religijskih institucija koje su, umjesto protesta protiv moderne kulture, toj kulturi zapravo podlegle.

Ideju “kulturnih ratova” u američki sociološki i javni diskurs uveo je početkom 1990-ih sociolog James D. Hunter kao analitički okvir za razumijevanje rastućih podjela u američkom društvu.

Hunter je utvrdio da američki kulturni ratovi proizvode interesne saveze organizirane oko dva polarizirajuća impulsa: oko jednoga koji ide prema “ortodoksnosti” i okuplja one koji se orijentiraju prema vanjskom, često transcendentnom autoritetu u moralnim pitanjima te oko drugog impulsa koji ide prema “progresivnosti” i okuplja sve one koji su definirani duhom racionalizma i subjektivizma. Prema Hunterovom shvaćanju, svi društveni konflikti oko legalnosti (i moralnosti) abortusa, homoseksualnosti ili statusa braka, svi ti konflikti odražavaju dublja neslaganja oko razumijevanja autoriteta te oko vrijednosti koje bi trebale oblikovati moralne temelja dobrog društva.

Najraniji Hunterovi kritičari upozoravali su da kulturni ratovi nisu odraz neslaganja između prosječnih američkih građana, nego izraz podjela između američkih političkih elita.

No od sredine 1990-ih do danas, ideja kulturnih ratova je od socioloških analiza i diskusija uistinu postala dijelom šireg američkog javnog prostora. Ovom je osobito pridonijelo prihvaćanje diskursa kulturnih ratova kao okvira za djelovanje od strane neokonzervativnih republikanskih političara, a potom i od strane konzervativnih predstavnika kršćanskih zajednica. Među ovim potonjima prednjačili su lideri i pripadnici evanđeoskih i katoličkih zajednica koji su se – unatoč ogromnim teološkim razlikama -ujedinili upravo oko onog sto je Hunter označio kao „ortodoksni impuls“. Što je još važnije, kulturni su ratovi – od njihove američke iteracije – prerasli u pravi globalni fenomen. Hrvatska katolička teologinja Rebeka Anić među prvima je prepoznala uvoz američkog diskursa u evropske prijepore oko pitanja seksualnosti i roda. Prije vise od desetljeća, Anić je u evropskim i hrvatskim okvirima uočila promociju autora koji su, preslikavajući jedan distinktivno američki kulturni proizvod, bili grupirani uz ortodoksne kršćanske krugove u borbi protiv različitih aspekata modernosti, posebice moralnog pluralizma.

Jedan od primjera globalizacije kulturnih ratova je i “Svjetski kongres obitelji,” inače međunarodna neprofitna organizacija u kojoj su danas osobito glasni predstavnici Ruske pravoslavne crkve i evanđeoskih kršćanskih crkava.

Ova organizacija drži godišnje skupove u svrhu promocije konzervativnog, hetero-normativnog shvaćanja rodnih uloga te stava protiv abortusa. Štoviše, „Svjetski kongres obitelji” afirmira svoje teološke argumente o rodnim odnosima, homoseksualnosti i abortusu pozivajući se na ljudska prava te religijske slobode kao dio tih prava. Naravno, upregnuće ljudskih prava u obranu konzervativnih (ili u Hunterovom rječniku, ortodoksnih) pristupa identitetskim pitanjima, legitiman je korak u interpretaciji tih prava, između ostalog i zbog njihove geneze. Oni koji su sudjelovali u stvaranju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima prije 75 godina dolazili su iz različitih filozofskih, religijskih i kulturoloških tradicija, pa su deklaraciju vrlo svjesno ostavili bez normativnih i ideoloških temelja. No ono što je također važno vidjeti, korištenje terminologije vezane za ljudskih prava od strane ortodoksnih kulturnih ratnika ima i nenamjerne posljedice. Teološki gledano, a slijedeći između ostalih i pravoslavnog američkog teologa Davida Bentleya Harta, teško je ne vidjeti ironiju u stavovima Ruske pravoslavne crkve, američkih konzervativnih evanđeoskih kršćana ili pak hrvatskih konzervativnih kršćana kad oni diskurs kulturnih ratova obgrle u ime “tradicionalnih kršćanskih obiteljskih vrijednosti.” Jer netom spomenute kršćanske zajednice uistinu teško da imaju puno zajedničkoga s Isusovim radikalnim zahtjevom sljedbenicima da, zbog Kraljevstva Božjeg, ostave sve, uključujući i vlastite obitelji. Iz sociološke pak perspektive, važno je uočiti da ortodoksni kulturni ratnici u svom djelovanju teško mogu bi kontrakulturalni jer njihov primarni fokus na identitetske teme roda i seksualnosti, umjesto stava protiv moderne i “sekularne” kulture, zapravo predstavlja pobjedu prioriteta progresivnih interpretacija ljudskih prava. Riječima austrijsko-talijanske sociologinje religije Kristine Stoeckl, alijanse poput “Svjetskog kongresa obitelji” samo su ona druga, konzervativna strana “medalje progresivnog sistema ljudskih prava.”

Ako postoji područje ljudskih prava čijom bi se afirmacijom kršćanske crkve i svi oni koji im pripadaju mogli postaviti kontrakulturalno, onda je to područje ljudskih prava koje se tiče ekonomskih nejednakosti.

Kako piše američki povjesničar Samuel Moyn, s propadanjem država blagostanja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ideali i aspiracije ekonomske jednakosti su, od nekad vrlo centralne važnosti za Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, postali potpuno sekundarni. U tom smislu, Moyn tvrdi, priziv ove deklaracije u našem vremenu kad je pitanje ekonomskih jednakosti i pravde marginalizirano od strane svih, i konzervativnih i progresivnih struja, čini ovaj dokument gotovo nerazumljivim jer je produkt vremena u kojem je nastao – vremena kad je socijalna pravda bila jednako važna kao i sloboda mišljenja, govora  i pojedinca. Stoga je moguće ustvrditi kako se kršćanske crkve i svi oni koji govore crkvenim glasom, a žele dati izraz uistinu kontrakulturalnom kršćanstvu, trebaju okrenuti dimenzijama ljudskih prava koje svima nedostaju a ne fokusirati se na ono o čemu svi govore. Time će dati poticaj ne samo pravednijim društvima; time će možda doći bliže i svojoj zadanoj proročanskoj ulozi koja je kontrakulturalna ne tako što se kulturnim ratovima priključuje, već tako što tim ratovima postavlja prepreku i predstavlja širu viziju humanosti i jednakosti – i to na ovome svijetu.

Slavica Jakelić predaje religijske studije i društvene teorije u SAD-u. Autorica je nekoliko monografija i zbornika, a trenutno radi na knjizi Etical Nationalisms.