Čudan ili čudesan: Ivan Krstitelj

“Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu.” Ovako glasi prva rečenica najstarijeg evanđelja.

Marko svoju priču o Isusu započinje na obali rijeke Jordana i to s Ivanom Krstiteljem. Evanđelja i pojedini rimski izvori svjedoče o Ivanu Krstitelju kao “čovjeku divljine”. Njegova poruka nije bila politički korektna i teološki ušminkana, što ga je na koncu doslovno koštalo glave. Ivan je bio uvjeren da je njegova životna misija predstaviti Isusa kao obećanog mesiju i nadu našeg vremena.

Na stranu njegov čudan i neobičan izgled, Ivan je bio “čovjek poslan od Boga”. Vjerojatni ni prvi ni posljednji.

Na drugu nedjelju Adventa dobro je zapitati se kako mi tretiramo sve one koji po bilo čemu odudaraju. Nije nikakva tajna da smo često skloni više gledati i slušati tko nam nešto govori nego ono što nam govori. Važnije nam je kako netko izgleda, čime se bavi i koliko zarađuje negoli sama bit njegovih riječi. Teško se oteti dojmu da upravo mi katolici prednjačimo u površnosti. Philip Yancey se u jednoj svojoj knjizi pita: “Zašto su naše crkve postale zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman, homoseksualac, mladić uništen speedom na nekakvom partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj?” Boje li se oni ili srame naše “uzvišenosti” i “superiornosti” ili pak naših davno napamet naučenih štreberski odgovora na sva moguća pitanja i životne izazove?

Ivan Krstitelj je bio neobičan i egzotičan prorok. Čovjek neobičnog života na rubu pustinje. Zanimljivo je primijetiti da njegovi sunarodnjaci nisu otišli u jeruzalemski Hram tražiti Boga nego u pustinju. Po odgovore nisu išli farizejima i pismoznancima nego, da se poslužim stihovima benda Silente, “čudnom ili čudesnom” Ivanu Krstitelju. Farizeji i pismoznanci su bili krema tadašnjeg društveno-religioznog života. Smatrali su se boljim od ostalih vjernika zato što su poznavali ne samo Mojsijev zakon nego i mnoštvo propisa koji su nastajali usmenom predajom. S razlogom su u narodu uživali ugled kao “učitelji Zakona”. No, zanemarivši duh i smisao zakona, s vremenom su se pretvorili u formalne legaliste.

Od mnoštva zakonskih paragrafa nisu uspijevali vidjeti – čovjeka.

S druge strane Ivan je propovjednik preispitivanja vlastitog života. Marko piše da je Ivan propovijedao “obraćenje”. Grčka riječ za obraćenje je metanoia. Kod starih je Židova obraćenje uključivalo promjenu čovjekova povijesnog djelovanja i cijele čovjekove osobe.

Metanoeîn jednostavno znači drugačije misliti i drugačije vjerovati.

U tom je kontekstu metanoia ključ ne samo biblijske poruke nego i cijelog kršćanstva. “Obratiti se” znači misliti iznad vlastitih i (samo)postavljenih granica, izići ili nadići svojim umom okove vlastite sebičnosti, probuditi se.

Riječi koje Ivan naviješta pozivaju i nas da drugačije razmišljamo o svijetu koji nas okružuje. Možda tada i shvatimo da Bog nije tamo gdje ga svi očekuju.

Večernji list (10.12.2023)