Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale

Malo je koji biblijski lik probudio toliko kontroverzi i proživio toliko transformacija kao Marija iz Magdale. Već i njeno ime ukazuje na intervencije u tumačenju.

Naime, najpoznatija je pod imenom Marija Magdalena iako Magdalena nije njeno drugo ime, već određuje mjesto iz kojeg Marija dolazi pa ju je točnije zvati Marijom iz Magdale ili Marijom Magdalenskom.

Čini se kao nevažna zabuna, ali ime je izrazito važno za povijesnu rekonstrukciju. Obično se za razlikovanje žena istog imena, navodi ime supruga ili sina, dok nas ime mjesta može uputiti na Marijin bračni i društveni status. Iako ne možemo sa sigurnošću utvrditi, ipak njeno ime daje nam prostor za pretpostavku da nije bila udana i da nije imala djece. I kao takva, nedefinirana suprugom ili muškim potomkom, slijedi Isusa kao članica njegova pokreta.

Njeno je ime ipak najmanji problem pitanja interpretacije Marije iz Magdale. Kontroverza i transformacija koju je Marija Magdalena prošla odlično je izražena već u naslovu knjige ”Marija Magdalena: Od Isusove učenice do filmske bludnice – Teološko-kulturalna analiza”, Biblioteka STUDIJE, Knjiga 38., 478 str., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Zagreb, 2018., Jadranke Rebeke Anić i Irene Sever Globan, koja je, odgovorno tvrdim, najtemeljitije i najpravednije djelo koje obrađuje lik Marije iz Magdale na hrvatskom jeziku, a i šire.

Knjiga je to koja hrabro ulazi u egzegetsku, hermeneutičku, filmsku i kulturnu analizu Marije iz Magdale, a kako bi nam ovu fascinantnu ženu približila oslobođenu slojeva androcentričnih tumačenja i patrijarhalnih manipulacija.

Na kraju krajeva ovom analizom ne rasvjetljuje se samo lik Marije iz Magdale, već i stoljećima građena patrijarhalna matrica u kojoj žena mora biti tumačena u odnosu na muškarca.

Najveći problem interpretacija je upravo opće prihvaćanje Marije iz Magdale kao bludnice. Iako ova interpretacija nema utemeljenja u evanđeljima i iako je takvo tumačenje znanstveno osporeno, ipak Marija iz Magdale sve do današnjih dana ostaje sinonim obraćene bludnice.

U Evanđelju po Luki saznajemo da je Marija jedna od žena koje je Isus oslobodio ”zlih duhova i bolesti”, preciznije ”sedam demona”, ali nam ne govori ništa o načinu na koji možemo tumačiti opsjednutost. Štoviše kroz stoljeća se mijenjalo što bi opsjednutost mogla značiti, s tim da je važno napomenuti da usporedba s evanđeoskim izvješćima o opsjednutosti ne opravdava tumačenje da bi se radilo o seksualnim prijestupima.

No razumijevanje da se svakako radilo o teškom stupnju opsjednutosti ”pogodovalo je kasnijem poistovjećivanju Marije Magdalene s ‘bezimenom grešnicom’ iz Lk 7,36-50.”

Knjiga je to koja hrabro ulazi u egzegetsku, hermeneutičku, filmsku i kulturnu analizu Marije iz Magdale, a kako bi nam ovu fascinantnu ženu približila oslobođenu slojeva androcentričnih tumačenja i patrijarhalnih manipulacija.

Na kraju krajeva ovom analizom ne rasvjetljuje se samo lik Marije iz Magdale, već i stoljećima građena patrijarhalna matrica u kojoj žena mora biti tumačena u odnosu na muškarca.

U Evanđelju po Luki saznajemo da je Marija jedna od žena koje je Isus oslobodio ”zlih duhova i bolesti”, preciznije ”sedam demona”, ali nam ne govori ništa o načinu na koji možemo tumačiti opsjednutost. Štoviše kroz stoljeća se mijenjalo što bi opsjednutost mogla značiti, s tim da je važno napomenuti da usporedba s evanđeoskim izvješćima o opsjednutosti ne opravdava tumačenje da bi se radilo o seksualnim prijestupima.

No razumijevanje da se svakako radilo o teškom stupnju opsjednutosti ”pogodovalo je kasnijem poistovjećivanju Marije Magdalene s ‘bezimenom grešnicom’ iz Lk 7,36-50.”

Prema Pavlovim kriterijima (1Kor 15, 3-8) kao ona koja je vidjela uskrslog Krista i dobila nalog naviještanja uskrsnuća, Marija iz Magdale ispunjava dva ključna uvjeta za apostolski status.

Luka, međutim, u Djelima apostolskim 1, 21-26 mijenja te kriterije, apostolski status uvjetuje muškošću te tako pogoduje shvaćanju da su apostoli samo muškarci pa čak i samo Dvanaestorica.

Analiza prikaza lika i uloge Marije Magdalene već u novozavjetnim tekstovima, a potom u apokrifnim i patrističkim spisima daje uvid u ozbiljne probleme koje su prve kršćanske zajednice imale u odnosu na ulogu i položaj žena.

Patrijarhalna hijerarhizacija Crkve strateški je umanjivala važnost Marije iz Magdale zbog njenog spola do te razine da se u tekstovima u kojima se pojavljuje, njen lik zamjenjuje Petrom ili Marijom, Isusovom majkom.

Na bazi analize Ann Graham Brock, Anić smatra da je takva zamjena likova služila uklanjanju konkurencije koju je ona predstavljala za prvenstvo Petrovog autoriteta. Primjerice, za razliku od Markovog, Matejevog i Ivanovog evanđelja gdje se Uskrsli ukazuje Mariji iz Magdale, Lukino evanđelje ne spominje ukazanje Uskrslog ženama, nego učenicima i pojedinačno Petru, čime se ne razlikuje samo od ostalih evanđelja već i od velike većine drugih spisa i predaja.

U apokrifnim evanđeljima još je osjetniji antagonizam između Marije i Petra, odnosno antagonizam propetrovske i promarijanske struje koja je postojala u prvim kršćanskim zajednicama i koja je zasigurno utjecala i na oblikovanje tekstova, a koji su nastajali u krugu onih koji su agitirali za prvenstvo autoriteta Petra ili Marije iz Magdale.

Sirijski i koptski tekstovi nerijetko zamjenjuju Mariju Magdalenu Isusovom majkom Marijom, u kojima se ”Mariju, majku, instrumentalizira za uzdizanje Petrova autoriteta i naglašavanje podređenog položaja žena u Crkvi”.

Status Marije iz Magdale uvjetovan je patrijarhalnim razumijevanjem uloge i položaja žena u koje je kršćanstvo u trenutku nastajanja uronjeno.

S obzirom na to da je Marija Magdalena svjedokinja smrti i uskrsnuća, ona kojoj se uskrsli Isus prvoj obraća i koja je pozvana širiti radosnu vijest, ona čije je ime ostalo istaknuto u evanđeljima i kršćanskim spisima unatoč naporima da se njena uloga i važnost umanje, jasno je da se radi o ženi od velikog značaja za Isusovu sljedbu, za prvu kršćansku zajednicu i današnju strukturu Crkve.

Logika nalaže da bi ona kojoj se Isus po uskrsnuću prvoj ukazao i povjerio širenje radosne vijesti trebala biti ona koja preuzima vodeću ulogu u širenju radosne vijesti, a posljedično i formiranju prvih kršćanskih zajednica.

No logika patrijarhata nešto je drugačija, a namjesto po darovima Duha Svetog, ljudska bića vrednuje prvenstveno po spolu zbog čega Marija Magdalena kao žena nikako nije mogla zauzeti vodeći položaj.

Patrijarhalni mehanizmi pobrinuli su se tako da diskvalificiraju Mariju iz Magdale kao apostolu, kao osobu od autoriteta kakav se u patrijarhalnoj matrici mogao pripisati samo muškarcu.

Pitanje uloge Marije iz Magdale, stoga je pitanje uloge žena u Crkvi, a ”potraga za povijesnim likom Marije iz Magdale ujedno je analiza mehanizama kojim se ozakonjuje neki diskurs te otkrivanje ciljeva i moći onih koji tim diskursima upravljaju.”^[iv]

 Radi se o diskursu kojim se opravdava isključivanje žena iz crkvenih služba i posljedično vodećih uloga u Crkvi.

Bilo da se Mariju iz Magdale tumačilo kao obraćenu bludnicu ili da joj se upisivala uloga Isusove žene (ni za jedno ni za drugo nemamo nikakvog utemeljenja), radi se o patrijarhalnim konstruktima koji ženu ne mogu shvatiti van okvira seksualnosti i van okvira koji ženu gleda u odnosu na muškarca, te patrijarhalnim mehanizmima koji ženama oduzimaju autentičnost ljudskih bića sposobnih biti i djelovati samostalno.

Takvi mehanizmi onemogućavaju nam da Mariju iz Magdale vidimo naprosto kao ženu koja je slijedila i svjedočila Krista i čije je djelovanje itekako utjecalo na formiranje prvih kršćanskih zajednica.

Oslobađanje lika Marije iz Magdale patrijarhalnih matrica stoga je pitanje oslobođenja žena i to ne samo u crkvi, već i čitavom društvu.

I to oslobođenje ide povrh pitanja žena na pozicijama autoriteta ili vodstva, radi se o oslobođenju od seksualizacije žena i oslobođenju definiranja žene u odnosu s muškarcima i odnosu na muškarce. Radi se o nužnosti omogućavanja autentičnog ostvarivanja žena kao ljudskih bića sposobnih definirati same sebe, a posljedično i autentičnosti kršćanske poruke još uvijek obavijene androcentričnim tumačenjima i patrijarhalnim matricama.

U tom smjeru, ogromni je iskorak uzdizanje slavljenja sv. Marije iz Magdale s razine obveznog spomendana na razinu blagdana u Općem rimskom kalendaru, što je učinjeno na svetkovinu Srca Isusova 3. lipnja po izričitoj želji pape Franje.

Time je ona, u liturgijskom kontekstu izjednačena s apostolima, čime joj se na neki način vraća status apostole apostola. Vraća iz razloga što je slavlje Marije iz Magdale do 1955. i bilo na razini blagdana, kada je spušteno na razinu obaveznog spomendana.

”Marija iz Magdale je uz Mariju, Isusovu majku, prva i do sada jedina žena čije je liturgijsko slavlje u Rimskom općem kalendaru uvedeno kao blagdan (22. srpnja, op. A.).”

Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale | autograf.hr