Bog ubogih

Bog se javlja u okviru kojeg čovjek razumije, jezikom kojeg razumije i društvu koje ga okružuje.

Ili, da se tako izrazim, Bog u određenom trenutku misli da ga se razumije. Zvuči paradoksalno, ali, ako pročitamo biblijske retke Isusova rođenja, primijetit ćemo da se istovremeno događa Marijino i Josipovo razumijevanje te Herodovo rušilačko nerazumijevanje. Ostane tako čovjek zbunjen pred općenitosti poruke kojoj neka srca daju, a neka ne daju blizu.

Obišavši različite dijelove svijeta, primijetio sam razne načine nošenja sa stvarnošću. U nekim društvima tzv. srednji sloj praktički da i ne postoji; nekim ljudima nije jasan identitet, drugi su ukliješteni između neobrazovanja i materijalnog prokletstva te su ugroženi političkim previranjima, emotivnim mobilizacijama vjerskih vođa i sl. Ostane čovjek kršćanin tako zabezeknut između vlastite malenkosti i količine raznih stvarnosti koje rastežu shvaćanje evanđelja od nemila do nedraga (ili mila i draga), ovisno o momentu.

Odnos poruke kršćanske nade i ljudskog preživljavanja plastično je očit na jednom primjeru koji, vjerujem, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Naime, na jednom brdu u Kairu (Mukatam) nalazi se nekoliko crkava od kojih su najpoznatiji crkva i samostan svetog Šimuna Kožara.

Ovaj svetac živio je krajem 10. stoljeća kada je Egiptom vladao poznati fatimidski kalif Al-Muizz, a Abram bio koptski papa. U to vrijeme egipatski kršćani (tj. Kopti) uglavnom su se bavili zanatima. Sv. Šimun bavio se obradom kože, zanatom kojim se i danas bavi dobar broj ljudi u Egiptu. Ovaj zanat uključivao je i druge obrte koji ovise o procesu obrade kože, zbog čega svetac nosi i neke druge s tim povezane nazive: sv. Šimun Kovač, Obućar, Čizmar i sl. Samostan je smješten s druge strane puta koji vodi prema Saladinovoj palači, a u njegovom okruženju nalazi se sedam crkava i kapela skrivenih u nizu pećina u brdima Mukatam.

Ovaj samostan sv. Šimuna nalazi se iznad sela “sakupljača smeća”. Ovo selo nastalo je 1969. kada je uprava grada Kaira odlučila premjestiti sve sakupljače smeća u Kairu na jedno od brda Mukatam. Broj sakupljača smeća koji žive na tom području je u tisućama (možda i desecima tisuća).

Doista, da biste došli do samostana (ili se iz njega vratili), trebate proći kroz naselje sakupljača smeća. To su uglavnom kršćani. Tu i tamo na nekoj kući vidi se slika Gospe ili nekog sveca. Doslovno su svaka kuća, svaki ulaz i skoro svaki krov zatrpani vrećama smeća. Nađe se tu i pokoja koza ili neke druga životinja. Nakon što ga dovezu iz raznih dijelova grada, stanovnici to smeće doslovno ručno razvrstavaju komad po komad. Oni za taj posao, kaže se, ne dobivaju nikakvu naknadu, već smeće samoinicijativno dovoze iz grada, a žive od recikliranja tog otpada. Prolaznik (govorim iz vlastitog iskustva) ovdje će mjestimice osjetiti vonj gorenja plastike, nešto nalik vonju šurenja pilića nakon klanja i još niz neodređenih i neutralnijih mirisa. Okruženi smećem, oni tu spavaju, jedu, piju, druže se i planiraju svoju budućnost. Navikao se narod… I vjerojatno ne zna za drugo niti jednim osjetilom i umom. I da, da nema njih, ionako prljav Kairo bio bi još nekoliko puta prljaviji.  Ljudi tu nazdravljaju, piju čaj, razvrstavaju, a djeca se igraju. Svatko govori jezikom kojeg drugi razumije u društvu koje ga okružuje. Netko drugog životnog stila i opredjeljenja bi tu vjerojatno bio nekakav tehnološki višak. Obično to tako biva i drugdje.

Uz egzistenciju ovih ljudi, zapinje za oko upravo samostan svetog Šimuna koji se nadvija nad njima poput Božjeg utočišta i poruke.

Tamo svraćaju turisti, okolina je čista, a možete i nešto popiti u obližnjem lokalu. Pri tom samostanu, u spilji, smjestila se velika “hala” u koju stane 20 000 ljudi.

Postavilo mi se pitanje: što propovjednici na blagdane imaju za reći ovom narodu koji toj crkvi živi u podnožju? Posjećuju li i njih tri kralja s darovima? Znakovito je da je jedan od citata ugraviranih na kamenu: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 11:28), a prikazana je i scena umnažanja kruhova…