Kriza prijateljstva: gdje živi Bog?

U svome pismu prijatelju Heinrichu Blücheru, Hannah Arendt na jednome mjestu veli: “Istina postoji samo udvoje.”

Time je sažeto opisala trenutak rađanja filozofije iz duha prijateljstva, iz duha dijaloga i međusobnog rezoniranja. Ova forma ljubavi (koja zapravo obuhvaća i filiju i eros i agape) bila je intenzivno promišljana u antičkoj filozofiji i umjetnosti, možda i intenzivnije nego u našemu suvremenom dobu.

Prijateljstvo su antički filozofi, osobito Platon, već zarana spoznali ne samo kao psihološku ili emocionalnu datost, nego kao „nadilazeću moć“ koja se u čovjeku nastanjuje, ali samo kako bi ga vodila do njezina „stana“, gdje se nalazi i sam čovjekov smisao. Smisao dakle ipak nije samo prijateljstvo; ono je „sredstvo“, a ne smisao i vrijednost po sebi. Biblijska vjera to vidi drugačije. Već u izvještaju o stvaranju vidljivo je da prijateljstvo predstavlja savršeni oblik odnosa Stvoritelja i stvorenja.

Sva kasnija povijest i svjedočanstvo Biblije jest upravo pripovijedanje o (ne)uspjehu drame prijateljstva Boga i čovjeka.

Zašto baš prijateljstvo? Možda jer ne postoji odnos koji više upućuje i korespondira sa slobodom. Bez prijateljstva sloboda ne bi imala lice, a prijateljstvo bez slobode kamo. Ono je prostor mogućnosti da „ja“ s jedne strane i „ti“ s druge strane postane jedno obostrano „mi“. Ono otvara novu dimenziju stvarnosti i života u kojemu granice ne znače prestanak, nego nastavljanje. Ono je dodir – jedina stvarnost u kojoj dva mogu biti u isto vrijeme i na istome mjestu. Prijateljstvo je višak događanja, gdje 1+1 sasvim opravdano iznosi 3 – matematika koja opisuje trenutak stvaranja. Tu se čovjek više ne spoznaje iz sebe samoga, nego iz „prostora“ zajedničkog utemeljenja. Ondje gdje je, kako kršćani vele, život u punini, gdje živi Bog.

No je li prijateljstvo danas u krizi? Ne samo u filozofiji ili književnosti, nego i u samoj teologiji se prijateljstvo sve manje artikulira. Suvremeni pojedinac stoji većinom sam pred izazovima svijeta i u tome se sastoji većina našega pripovijedanja. Bog je sve dalji i sve tajanstveniji. Kriza prijateljstva u kršćanstvu je ujedno i kriza shvaćanja Trojstva. Ono nije filozofsko-teološka zavrzlama niti neki misaoni eksperiment nastao iz dosade. Trojstvo je u kršćanskoj vjeri nastalo iz intenzivnog doživljaja prijateljstva kao Božje prisutnosti i upućenosti čovjeku. Upravu tu „trijadičnu strukturu“ prijateljstva iscrpno obrađuje njemački teolog Joachim Negel u svojoj knjizi „Freundschaft“[1] (Prijateljstvo) u kojoj se toj stvarnosti napokon pristupa i s teološke strane. Negel zastupa tezu da događaj prijateljstva jest prostor u kojem se čovjek spoznaje i ostvaruje. Taj događaj kulminira upravo u stvarnosti Trojstva, i obrnuto. Stoga i teolog Romano Guardini veli da čovjeka može poznavati samo onaj tko poznaje Boga. Jer tada spoznaje za kakvu veličinu, širinu i dubinu je čovjek stvoren.

Prijateljstvo je dakle, prostor spoznaje i ostvarenja vlastite mogućnosti čovještva – prostor u kojemu se čovjek može ugledati očima Stvoritelja. Prostor u kojemu je i sam Bog postao čovjekom jer je to prostor neiscrpne mogućnosti ljubavi.

„Bog jest“  moglo bi se stoga slobodno prevesti kao: „Bog prijateljuje“. Upravo zato je prijateljstvo jedini ispravan i jedini moguć odnos s Bogom. Prijateljstvo je neopterećeno uvjetima i zakonima – ono je bezuvjetna i slobodna ljubav – dar i neposrednost – drugačiji odnos prema Bogu čista je ludost. Jedino iz prijateljstva moguć je autentičan odgovor na ono Isusovo pitanje: “A šta vi kažete tko sam ja?”.

Stoga prijateljstvo predstavlja opasnost svugdje gdje se nastoje etablirati totalitarni odnosi bilo u nacionalnom, državnom, rasnom, političkom, familijarnom pa i religioznom krugu. Druge i drugačije ne mrzi samo onaj koji je razbio totalitarne krugove i među drugima i drugačijima je pronašao prijatelja. Sasvim drugačije stavove prema istima ima netko tko nema prijatelja među muslimanima, homoseksualcima, Azijatima, itd., nego netko tko ima. Jer prijateljstvo izmiče svakoj vrsti organizacijskog okova. Njega nijedna institucija nije uspjela staviti u okvire zakona. Ono jednostavno ne poznaje granice.

Budući da je prijateljstvo dijaloškoga karaktera, njegova se kriza očituje u krizi našeg razgovora, kako sa samim sobom i s drugim, tako i s onim božanskim Drugim (molitva). Što smo manje sposobni za dubinu, širinu i veličinu (slobodu) dijaloga, to smo manje sposobni i za takav život i na koncu za njegov vrhunac –  življenje prijateljstva. Kakav, dakle, dijalog vodimo sa stvarnošću, takvo nam je „prijateljstvo“ i u toj se mjeri i damo ostvariti. Zato je današnji „instrumentalni um“, kojeg nam nameće uspostava „tehničkog društva“ (Charles Taylor) onesposobio čovjeka da uvidi razliku između prijateljstva i urote.

Dok je prijateljstvo ujedinjavanje uronjeno u tajnu ljubavi, urota je ujedinjavanje u prikrivenoj mržnji. Današnji odnosi stoga vrve urotama i čovjek sve rjeđe ulazi u odnos zbog same obuhvaćenosti ljubavlju,  a sve češće iz poriva da ojača svoje pozicije moći nad drugim. Jesu li u tome smislu i vjernici sve više oni koji „s Bogom“ sklapaju urote, jačaju svoje moći i drugima se okreću samo s podignutim kažiprstima?

Kako bi izgledao naš svijet kada bi Bog imao manje pristaša, uvjerenih i zastupnika, a više prijatelja među ljudima?

U Ivanovom evanđelju Isus svojima obznanjuje da ih je nazvao prijateljima, a ne slugama. Jer oni su s njim jedno, kao što je on sa svojim Ocem. Pisac evanđelja shvatio je ključ prijateljstva. Shvatio je gdje prestaju strah, samoobmana, egoizam i smrt, a počinju sloboda, istina, ljubav i život u punini. Shvatio je da je prijateljstvo mjesto gdje stanuje živi Bog.

Živjeti bez tajne prijateljstva, bez spoznaje vlastite drugosti, obična je urota protiv punine života. Vjerovati pak bez prijateljstva, obična je urota protiv živog Boga.

Hoće li biti moguće govoriti Bogu i s Bogom, a ne biti shvaćen krivo? Može li prijateljstvo s Bogom preživjeti u svojoj golotinji? Da mu nitko ne kači listove smokve. Običnim ljudskim „pra-rječnikom“ zazivati, kao čovjek svoga Boga. Iz „pra-drhtaja“, „pra-jeze“. Prije nego su nam susreti postali dogovoreni, na tom i tom mjestu, u to i to vrijeme, uz te i te mimike… Prije tog strašnog nesporazuma! Je li više moguće da ovo prijateljstvo ne bude širenje ničega doli poljupca nerazdvojnosti? Kada mene vide samog odmah, makar i zajedljivo, da upitaju; „A gdje ti je Prijatelj tvoj?“.

[1] NEGEL, Joachim, Freundschaft – Von der Vielfalt und Tiefe einer Lebensform, Verlag Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2019.