Papa Franjo i marksisti ili zašto se toliko plašimo dijaloga?
Dalibor Milas
19.01.2024
Vatican Media
U Vatikanu je prošli tjedan došlo do zanimljivog susreta pape Franje s predstavnicima projekta “Dialop Transversal dialogue”.
Riječ je o europskoj inicijativi čiji je cilj dijalog između kršćana i marksista o zajedničkoj etici. Papa Franjo prije opće audijencije primio 15 članova ove inicijative – 7 predstavnika europske ljevice i 8 predstavnika katolika iz raznih europskih zemalja – te s njima podijelio s jedne strane žalost zbog stanja u kojem se naš svijet danas nalazi te ih s druge strane potaknuo da gledaju u budućnost i pokušaju zamisliti (i osmisliti) jedan bolji i drugačiji svijet.
To se, naravno, nije svidjelo određenim crkvenim krugovima u Hrvatskoj.
Nije nikakva tajna da papa Franjo od prve sekunde svog mandata iritira domaće katolike. Naviknuti na neprestane borbe i društvene podjele, konzervativnijim Hrvatima kao da najviše smeta to što je papa Franjo omiljen kod njihovih „lijevih“ neistomišljenika. Jer, ako ga vole ljevičari, onda sigurno nešto s njim nije u redu – uvrnuta je logika hrvatskih desničara odnosno „suverenista“, kako si eufemistički tepaju.
Tradicionalni katolici sve agresivnije zahtijevaju konzervativno učenje „čistog katoličkog nauka“ koje je, prema njihovu mišljenju, očuvano sve do Drugog vatikanskog sabora, a nakon toga se navodno sve razvodnilo. Papa Franjo im nije više kamenčić u cipeli već nego osoba koja se igra sa stupovima same Crkve. Zahtijeva se povratak korijenima. No, stvar je u tome što za zagovornike povratka korijenima oni sežu samo do Tridentskog sabora (16. stoljeće), koji je sve do 1965. i Drugog vatikanskog sabora vrijedio kao jedina norma. No, bilo je i Crkve i Svijeta i Europe i prije šesnaestog stoljeća, na kojeg se tradicionalni kršćani pozivaju. Da bi se opravdala sadašnjost, prekopavaju se korijeni. Misao vodilja: “Ono što je bilo prije (ili prvo), jedino je ispravno” traži svoj temelj u povijesno nikad dokazanim mitovima, folkloru i legendama. Retorika o povratku korijenima i očuvanju tradicije samo svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog.
Pojedini katolici stoga osjećaju potrebu za uže definiranim religijskim identitetom samo kako bi se lakše nosili s brzim transformacijama u religiji, društvu, kulturi, komunikaciji, obrazovanju i politici.
Oni se u takvim okolnostima osjećaju ugroženima te podsvjesno svoju religioznost pretvaraju u nekakvu “sigurnu luku”.
No, pritom se zaboravlja da je Isus pozvao svoje prijatelje i sljedbenike da napuste sve sigurnosne programe i identitarne mreže te umjesto toga imaju malo više povjerenja u Božje vodstvo. Dakle, svaki pokušaj steriliziranja i ukroćivanja kršćanskog nasljedovanja osuđen je na propast.
Otvorenost prema drugima i uvažavanje onih s kojima se na prvu možda ne slažemo jedini je način oslobađanja Katoličke crkve u Hrvatskoj od mračne sjene fundamentalističkog i inkvizicijskog duha koji s evanđeljem ima veze koliko i Bruno Marić s objektivnošću po pitanju suđenja u hrvatskom nogometu.