Poraženi bog praznina protiv ljudskih prava

Religija u postmodernom svijetu polako gubi vlastiti sadržaj.

To se ne događa zbog nekih izvanjskih razloga, već kao posljedica onoga što se postmodernom terminologijom naziva ‘implozijom besmisla’. Religija je implodirala; urušila se u onome što je mislila da ona jest, a nikada nije bila i nikada nije trebala to biti.

U literaturi je poznata i sintagma ‘boga praznina’: to je bog koji, posve naivno i krajnje iracionalno, objašnjava ono što razum i znanost još nisu objasnili.

A kada razum uđe i u to područje, bog se iz njega, nemoćno i trajno, traumatizirano povlači. Takav bog je bog posebne vrste vjernika. Riječ je o vjernicima koje nazivam kapitulantima pred razumom; takav bog je i sam kapitulant, on je oznaka za privremeni privid snage nad prazninom, odnosno privremena opsjena nad prazninom u koju razum nije pristupio. Kapitulanti pred razumom svijet, ali i vlastitu poziciju u svijetu, doživljavaju kao predvorje ili čekaonicu poraza. Vjernici ‘boga praznina’ su vjerske kreature, duboko traumatizirane privremenošću pozicija na kojima se nalaze. Zato se sukobljavaju sa svijetom,  zato se nalaze u stalnoj, ogorčenoj borbi protiv mnogih neprijatelja koji o njima znaju više od njih. A svatko tko zna da je riječ o kapitulantima pred razumom i vjerom, znaju o njima i više od onoga što trebaju znati.

Ovakvih kapitulanata i vjernika ‘boga praznina’ u Hrvatskoj ne manjka. Oni su aktivni u pseudokatoličkim udrugama koje se bore protiv sekularnog društva, manjinskih skupina, povijesnih istina odnosno, najkraće rečeno, sve te pseudokatoličke udruge, od udruge U ime obitelji do udruge Vigilare, bore se protiv cjeline ljudskih prava.

Ove udruge religiju dovode do stanja ‘implozije besmisla’, a boga svode na poraženog, privremenog stanovnika mnogih praznina.

Pripadnici ovih udruga su posebno aktivni kada se radi o negiranju prava nacionalnih i seksualnih manjina. Njihov problem, a onda i problem našeg društva, nije u tome što oni vjeruju, nego prvenstveno u tome što im je vjera doživjela postmodernu ‘imploziju besmisla’. Njima dakle, treba pomoći da budu ono što kažu da jesu – vjernici i da budu zadovoljni s onim u koga bi trebali vjerovati – u Boga, a ne u ‘boga praznina’. Društvo im treba pomoći da afirmiraju pravo na koje se pozivaju –  riječ je, naravno, o pravu na slobodu vjeroispovijesti; sekularno društvo im treba pomoći da konzumiraju to pravo a ne da ga instrumentaliziraju kako bi pokorili sekularnu državu i društvu. Vjera je osobna komunikacija između božanskog bitka ili apsolutne osobe i ljudskog ograničenog bića koje traži smisao svoga bivanju u svijetu.

Tko uistinu komunicira s Bogom, tko uistinu vjeruje u Boga, osobito ako je riječ o kršćanskom Bogu, taj prolazi putem kojim prolazi taj Bog u svijetu. Ako Bog poštuje ljudsku slobodu, mogu li vjernici nasrtati na drugog čovjeka i negirati mu pravo da se u slobodi nenasilno odredi kako on to hoće? Naravno da ne mogu, to čine vjernici ‘boga praznina’ i ‘implozije besmisla’. Ako se Bog nudi svijetu, mogu li vjernici u Boga diskretne ponude svijetu propisati, na razini zakona, kakav taj svijet treba biti? Naravno da ne mogu.

U konačnici, može li se vjera propisati, narediti, zapovjediti ili naslijediti?

Može, ako je riječ o vjeri praznina i besmisla, no, ako se, naprotiv, radi o osobnoj vjeri, ne može.

Osobna vjera proizlazi iz osobnog egzistencijalnog pristanka, takva vjera nije obiteljsko-socijalna ni političko-ekonomska kategorija. Vjernici osobne vjere izgrađuju kulturu smislene vjere, prihvaćanja drugoga, komunikacije i razumijevanja. Vjernici ‘boga praznina’ razvijaju antikulturu odnosno, uvjetno rečeno, kulturu borbe, suprotstavljanja, propisivanja, napadanja, prevare i negacije čovjeka kao slobodnog bića. Nema većeg poraza za vjeru i Boga od toga da  se vjera i Bog svedu na političku i ekonomsku kategoriju, a upravo to jesu bog i vjera naših postmodernih pseudokatoličkih udruga.