Zašto se raspravlja samo o celibatu?

Nedavno je nadbiskup Charles Scicluna pozvao na “ozbiljnu raspravu” o svećeničkom celibatu.

Ako se uzme u obzir da spomenuti Maltežanin nije nekakav anonimus nego predsjednik Malteške biskupske konferencije, ekspert za crkveno pravo te jedan od najutjecajnijih ljudi u Vatikanu, onda njegov apel treba ozbiljno shvatiti. Nije Scicluna usamljen: Katolička crkva se već neko vrijeme bavi pitanjem kako u 21. stoljeću spasiti ovaj evanđeoski savjet i osloboditi ga nepotrebnog balasta.

Kršćanstvo naime poznaje tri “evanđeoska savjeta” koje je svaki kršteni vjernik pozvan, na sebi svojstven način, primjenjivati u svom životu.

Riječ je o siromaštvu/skromnosti, čistoći i poslušnosti/osluškivanju Duha. Iz savjeta čistoće proizlazi i obavezni celibat za svećenike Rimokatoličke crkve. Nije nikakva tajna da je ekskluzivna veza između svećeničkog ređenja (i života) i celibata nametnuta tek na Drugom lateranskom saboru u 12. stoljeću. Celibat je u tom povijesnom trenutku u Latinskoj crkvi bio “privremeno rješenje” dok danas u Istočnoj crkvi veći šok predstavlja neoženjen svećenik nego onaj sa ženom i djecom. Prema crkvenoj tradiciji, Isusovi učenici su bili mahom oženjeni muškarci. Kada Pavao piše svoju poslanicu Timoteju (1 Tim 3,1-6), onda naglašava da bi biskupi trebali biti, između ostalog, “jedne žene muževi koji će nenasilno i popustljivo upravljati svojom kućom i sinovima” te postavlja retoričko pitanje: “Ako netko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu?”. U tom kontekstu pitanje celibata nije dogmatsko nego kulturološko pitanje.

No, zašto svi žele raspravljati samo o celibatu?

Što ćemo s ostala dva evanđeoska savjeta?

Kao se zaboravlja da sva tri savjeta čine jednu dijalektičku cjelinu. Reforma načina življenja jednog savjeta automatski utječe i na ostala dva savjeta te jedan savjet bez ostala dva nema smisla. Potrebno je zapitati se kako se u našoj Crkvi živi primjerice kultura siromaštva i skromnosti. Nije zgorega preispitati ni implikacije koje proizlaze iz savjeta poslušnosti koji se u većini redovničkih zajednica pretvorio u suptilan mehanizam sustavnog zlostavljanja i mobbinga odraslih osoba i to sve pod skandaloznom zloupotrebom „poslušnosti Bogu“. Savjet poslušnosti odnosi se na to kako slušati Učitelja, odgovoriti na njegov poziv „Effata“ te pronaći teološki ispravan pristup ušima i srcima ljudi našeg vremena. No danas se teško oteti dojmu da više nijednog poglavara ne zanima kako se u njihovim zajednicama konkretno žive savjeti siromaštva i poslušnosti.

Celibat se pretvorio u svetinju nad svetinjama.

Tako sada imamo svećenike u poznim godinama kojima njihovi poglavari nikad nisu doveli u pitanje njihov odnos prema imovini ili pak njihovu teološku (ne)kompetentnost zbog koje posljedično ispašta i samo društvo na koje jedan teološki (ne)pismen klerik još uvijek ima nezanemariv utjecaj.

Kao da se zaboravlja da samo sva tri savjeta u kombinaciji vode zdravoj duhovnoj egzistenciji bez koje je život svakog ozbiljnijeg vjernika gotovo nezamisliv.

Večernji list (21.01.2024)