Povlačenje u katakombe u 21. stoljeću je specifičan oblik teške naivnosti

Mislav Miholek piše o povlačenju Crkve u katakombe u našem vremenu kao specifičnom obliku naivnosti.

Kršćanstvo od svoga rođendana na Duhove non-stop raste. Nakon što su se prvi apostoli raspali u svakome smislu i “junački” skrivali od židovskih i rimskih vlasti, na Pedesetnicu dolazi obećani Branitelj i Duh silazi na prvu Crkvu. Od toga dana, Crkva uglavnom raste u svakome pogledu.

Ajmo opet na povijest. Rimsko Carstvo je poživjelo i preživjelo svašta. Zapadni dio nestao je 476., ali ostala je Zapadna Crkva. Istočni dio pao je tisuću godina kasnije – godine 1453. Iako Carstvo dugo ne postoji, na Zapadu su Katolička crkva, ali i tradicionalni protestantizam, sačuvali su duh Zapadnoga Carstva. Kroz pravoslavlje, Istočno Carstvo svakako je živo; svaka pravoslavna zemlja modelirana je politički i kulturno na Bizant, odnosno, iako postoji formalno odvajanje crkve i države, lokalne pravoslavne crkve politički su uvijek usklađene s državnim interesima. Inače ne bi bile pravoslavne.

Kršćanstvo je religija gradova i građanske klase.

U Rimskom Carstvu kršćanstvo nije nikada moglo do kraja prodrijeti na selo, gdje su štovali prirodne elemente, pa shodno tome ostao nam je pojam “paganas/pogan” koji doslovce znači “seljačina”. Friedrich Engels prezirao je luteranstvo kao gradsku i građansku religiju 16. stoljeća, a kao dobar kalvin također nije ljubio ni Katoličku crkvu.

Temelj kršćanske civilizacije u snazi je transformacija svega. Kršćanstvo ide kontra prirodnih religija i poganstva. Uostalom, ako otvorimo Bibliju, čovječanstvo kreće iz seljačke idile Edena k Nebeskom Jeruzalemu; raj nije nekakvo područje u kojem se grli drveće, nego je sjajni Grad. Biti čovjekom znači biti gospodarom nad prirodom.

Doduše, to nikako ne znači da prirodu treba zlorabiti. Svatko tko je čuo npr. za Franju Asiškoga svjestan je da su priroda, biljke i životinje, svojevrsni saveznici čovjeka u svijetu koji je stvorio Bog. Prekomjerno uništavanje prirode i namjerno zagađivanje svega oko sebe je nedvojbeno grijeh. Npr. kravama koje daju mlijeko zasigurno treba osigurati uvjete dostojne života za jednu životinju, a ne tući ih, izgladnjivati i mučiti. Zasadio sam pokoje drvo u životu i veselim se činjenici da nikada nije bilo više drveća u Europi nego što je u ovome trenutku. Rijetko što je tako lijepo kao vidjeti grm crvenih ruža.

Kršćanstvo je uvijek u potrazi za novim horizontima.

Bezbrojne teološke ideje (koje se ruku na srce, često kroz povijest ponavljaju) hvataju se u koštac s mnogim problemima kojih nije bilo u prvim stoljećima Crkve. Sve te ideje svjedoče o domišljatosti kršćanskoga čovjeka koji u svakome stoljeću nailazi na nova pitanja. Odgovor je uvijek jednak, a glasi Isus Krist. Ali kroz stoljeća mijenja se rječnik, mijenjaju se uvjeti, riječi znače nešto drugo. Doduše, lako za riječi, ali ako djela duhovnika i svjetovnjaka koji sebe nazivaju kršćanskima nisu u skladu s Kristom i njegovom porukom, onda ni najbolja teologija ne pomaže.

Činjenica je da Zapad, konkretno zapadne europske zemlje, doživljaju strašnu duhovnu krizu i da kršćanstvo tamo stoji loše ili nikako, bilo da je riječ o povijesnom katoličkom ili protestantskom području. Mnoge su stvari dotukle povjerenje u Boga i kršćanstvo. Neki engleski autori i učenjaci reći će npr. da je Velika Britanija već u 19. stoljeću de facto dekristijanizirana. Činjenica je da se Europa nalazi od 1918. u teškoj duhovnoj krizi (dio tvrdih konzervativaca reći će da je 1789. kritična godina, ali RKC u Francuskoj je 1801. ponovno uspostavljena kao nacionalna crkva, konkordat još dan danas vrijedi u Elzasu i Lotaringiji gdje francuska država financira Crkvu). Krizu su pospješile strahote Drugoga svjetskoga rata, ali čudesno je kako je dio kršćanskih teologa jednostavno spreman dignuti ruke od svega.

Takav defetistički stav vlada ponajviše na njemačkome govornom području gdje kronično nedostaje svećenika (pojedini župnici drže čak desetak župa) i gdje dio teologa sanjari o nekakvoj malenoj vjernoj crkvi u nekakvom sekulariziranom društvu. Kao što pokazuje trenutna panika čak među pojedinim ateistima u Britaniji, bez kršćanske većine i bez kršćanstva kao dominantne kulturne pozicije, situacija može kliznuti prema vrlo ekstremnim rješenjima. Pisao sam ovdje npr. da su Gianni Vattimo i Slavoj Žižek sebe smatrali oduvijek kršćanskim ateistima i da su se zapravo zalagali za dominaciju kršćanske kulture u Europi. Sad odjednom Richard Dawkins javno sebe definira kao sekularnog kršćanina (a pred 20 godina rigao je vatru na sve one koji su sebe smatrali kulturološkim kršćanima, a bili su ateisti ili agnostici), a Ayaan Hirsi Ali prošloga je studenoga postala kršćanka.

Činjenica je da u slavenskom dijelu Europe kršćanstvo puno bolje stoji nego u zapadnim europskim zemljama, iako čak u Poljskoj pada broj službenih vjernika.

Kršćanstvo u Europi kao manjina ne može biti i ne može opstati.

Europa bez kršćanstva ne ide. Kršćanstvo doduše ide bez Europe, ali ispada da zbog vlastitih nedostataka mnoge lokalne crkve jednostavno nisu u stanju biti vjerodostojne u kompliciranom svijetu koji se prebrzo mijenja.

Čudesno je kako se neki boje, kao da nije bilo Duhova. Ako kršćanstvo propadne npr. u Njemačkoj, to je primarno neuspjeh Nijemaca koji se nisu u stanju suočiti s vlastitim problemima  iz prošlosti (npr. da su 1945. sve Slavene odveli u pakao komunizma kojega ne bi bilo da Hitler nije 1939. napao Poljsku), a manje je problem globalnog kršćanstva. Čudno je kada bugarski ili rumunjski seljak više vjeruje u Boga nego njemački profesor teologije. Pogotovo s obzirom na povijesno iskustvo. U svakom slučaju: “Ne bojte se!” (Mt 28,10).