Kršćanstvo je stvar dogovora

Europa se morati vratiti svojim korijenima, a to su Charles de Gaulle i Konrad Adenauer.

U trenutku pisanja ovog teksta 153. je rođendan Stjepana Radića, uz Antu Starčevića i Franju Tuđmana, najvažnije političke hrvatske ličnosti od 1861. do danas. Radić je bio kompleksna osoba, prije svega gorljivi kršćanin. Možda je najbolji portret njegove vjere dao August Cesarec, njegov suvremenik, koji iako je bio tvrdi komunist (ali i Hrvat), bio je opčaran Radićevom pojavom i djelom. Radić je bio sklon zaokretima, neočekivanim kompromisima, ali kršćansko poštenje ipak ga je odvelo u smrt, kada ga je, po državnom naređenju, smaknuo Puniša Račić prije 96 godina.

Radić je bio antiklerikalac, ali kršćanin i njegova cijela politička pojavnost u temelju ima kršćanstvo.

Iza nas su još jedni europski izbori. U Hrvatskoj su 82 % mandata osvojile umjerene i proeuropske stranke. U Francuskoj je trijumfirala najtvrđa desnica. U Austriji pak također tvrda desnica odnijela pobjedu. U Njemačkoj, koja obožava popovati svim slavenskim zemljama o demokraciji i slobodi, 16 % su odnijeli ušminkani nacisti (Hitler je na izborima dobio 33 % 1933. i preuzeo apsolutnu vlast bez ikakvih problema, lijevi ekstrem, komunisti na istim izborima su pak dobili 16 %, dok je Hrvatska u to vrijeme postojano glasala za pacifistički i demokratski HSS), što mora svakoj osobi, a pogotovo Poljacima, Česima, Slovacima, Slovencima i Hrvatima lagano dizati obrvu, jer kada Njemačka zastrani, onda srednjoeuropske slavenske nacije (ili pak manjine kao Židovi) plaćaju najgadniju cijenu.

O ujedinjenoj Europi nemoguće je govoriti bez spomena dva važna europska državnika: genijalnoga generala Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera i njihovog međusobnog razumijevanja koje je 1963. okrunjeno Elizejskim sporazumom, kojim je službeno prekinuto njemačko-francusko vjekovno neprijateljstvo i udaren temelj europskom jedinstvu. Sve ostalo su bili pričice i priča o bilo kakvoj ujedinjenoj Europi je bila nemoguća, dok se ova dva katolika i desničara nisu dogovorila, general de Gaulle je bio sklon zaokretima, neočekivanim kompromisima koji su ga odveli iz pozicije klasičnog francuskoga nostalgičnoga desničara u stvaranje novoga tipa francuske desnice, koja je odustala od bilo kakve misli na monarhiju (a time je isključila crkvenu hijerarhiju iz političke utakmice), ali u praksi je provodila, kao nijedna druga politička sila u Europi, socijalni nauk Crkve. Francuski predsjednik i ratni vođa nije volio nikako francuske biskupe. Adenauer je bio čovjek 19. stoljeća (rođen 1875.) koji odrastao po dojmom Bismarckove borbe protiv Katoličke crkve (koja je završila kompromisom), bio je jak političar njemačke katoličke Stranke centra (koju je Vatikan raspustio nakon Konkordata s Hitlerom, jedan od tragičnijih poteza u tridesetima) i osnivač CDU-a (koju je gradio na katoličko-luteranskom političkom savezu), stranke koja je živa i zdrava, i koja je ipak odnijela pobjedu na njemačkim europskim izborima.

Europa u svojoj dubini i duši ima kršćanski kompromis.

Kršćanstvo je stvar dogovora: svi koncili, sve lokalne sinode, svi lokalni pravoslavni sabori, sve različite protestantske konferencije na kojima se uređuju goruća teološka pitanja završavaju u kompromisima koji se naslanjaju na Bibliju i na tradiciju. Zloglasna “zelena tranzicija”, koja ide za uništavanjem gospodarstva europskih država, za uništavanjem europskoga sela, za uništavanjem europskih obitelji i gradova, niti je kršćanska, niti je kompromis. Logika kršćanstva je logika puta, Crkva i čovječanstvo putuju od zemaljskoga Edena (gdje je u prirodnom i ekološkom okruženju čovjek zglajzao) do Nebeskoga Jeruzalema. Slika progresa nisu goli Adam i Eva, nego najljepši grad u kojem vječno prebiva Bog. Može li se raj postići na Z/zemlji? Ne može. Ali kada već raj nije moguć, onda je moguće stvoriti čim bolje društvo, a “zelena tranzicija” je uzaludna jer se provodi samo u Europi i nigdje drugdje. Jedina druga žrtva je Afrika, gdje su lokalne države često razmontirale zastarjelu industriju za koji dolar od velikih sila, a u tom procesu su Afrikanci ostali bez svega industrijskog. Sve me strah kako se itko u Kini bavi zelenom industrijom (bavi se na drugačiji način, naivnim Europljanima prodaju za manju cijenu “zelene” aute). Klimatske promjene su ovdje. Boriti se protiv njih je kao jurišati na vjetrenjače. Priroda je uvijek jača od ljudi, to je tako. Borba protiv klimatskih promjena je iluzija.

Sve dok se Europa ne vrati svojim političkim korijenima, a to su politike Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera (koje su pak zapravo slične politikama Stjepana Radića), neće biti dobro. Postojat će rast tvrde desnice jer ako dvije najsnažnije europske države se osjećaju ugroženo (Njemačka i Francuska), a njihovi građani posežu za ekstremnim rješenjima jer misle da ih elite i bogataši varaju.

U Hrvatskoj je dobio HDZ/EPP, u Sloveniji SDS/EPP, u Češkoj ANO/ALDE, u Slovačkoj PS/ALDE, u Poljskoj PO/EPP, dakle u tri države pučani, u dvije liberali. Možda se EU više treba ugledati u slavensku Srednju Europu, ona se zna kršćanski ponašati u kriznim situacijama.