Kako sam izgubio strah od smrti

Albert Biesinger doživio je granično iskustvo nakon medicinske komplikacije – i od tada je izgubio strah od smrti.

Medicinska komplikacija i početak iskustva

Tema umiranja i smrti prati me na drugačiji i intenzivniji način od mog vlastitog iskustva bliske smrti 2010. godine. Što se dogodilo? Dugo sam planirao operirati kilu. Na fakultetu sam se oprostio od našeg tima: “Odsutan sam tjedan dana. Idem se ‘popraviti’. Sljedeći tjedan se vraćam.”

Velika pogreška: vratio sam se tek tri mjeseca kasnije. Tijekom operacije mnogo toga je pošlo po zlu, tako da su me nakon tri dana usred noći hitno prebacili na intenzivnu njegu u sveučilišnu bolnicu. Još uvijek imam u sjećanju prizor kako ležim i gledam stropove osvijetljene neonskim svjetlom i vrata intenzivne njege koja se otvaraju. Tada sam izgubio svijest i bio stavljen u umjetnu komu devet dana. U toj fazi bio sam priključen na mnoge cijevi za preživljavanje – što sam vidio tek kada su me ponovno “probudili”.

Iskustvo bliske smrti

Tijekom tog vremena doživio sam osjećaj kao da sjedim na stolcu; nekakav valjak se okretao prema meni. Iscrpljeno sam se i znojno odupirao i borio – protiv smrti… Tada sam doživio osjećaj: “Ne mogu više…” U tom posebnom stanju svijesti glas mi je doslovno rekao: “Sada je vrijeme, sada si blizu raja. Toliko puta si propovijedao o tome.”

I dan-danas mogu ovo izrecitirati napamet. Bilo je to poput napada, ali nekakvog pozitivnog napada. Odjednom se u meni pojavila eksplozivna sreća. Izgubio sam kontakt sa svojim tijelom. Nije više bio važan. Postojala je samo ta eksplozivna sreća. “Još jedan milimetar, i vidjet ću Boga.” Bio sam znatiželjan poput malog dječaka, vrlo uzbuđen: “Sada ćeš vidjeti Boga kako si uvijek želio.” I bio sam dugo, vrlo dugo na toj granici: čista sreća.

Povratak u stvarnost

Odjednom mi je isti glas rekao: “Šteta za tvoju ženu.” Tada sam se morao vratiti u svoje izmučeno, blisko smrću tijelo. Moja zadaća na ovom svijetu u tom ožujku 2010. očito nije bila gotova, pa sam se morao “vratiti”. Naputak glasa “Šteta za tvoju ženu” razumijem i danas kao poziv – ne samo da budem tu za svoju ženu, već i za druge ljude.

Promjena percepcije smrti

Moje iskustvo bliske smrti nije “dokaz postojanja Boga”. Nisam “vidio” Boga drugačije nego prije. Ono što se potpuno promijenilo je: doživjeti taj povlačeći osjećaj velike sreće je izvanredno stanje svijesti koje nikada prije nisam iskusio i poznavao sam ga samo iz knjiga. Kao teolog sam kritičan i vrlo oprezan u preuveličavanju takvih stanja svijesti kako bih bolje argumentirao kod ljudi koji ne vjeruju u život nakon smrti. Ali ovo iskustvo me potpuno zbunilo, promijenilo moju percepciju života i smrti. Moj strah od smrti potpuno je nestao, jednostavno ispario. Uostalom, stajao sam na pragu smrti. Već sam se bio odvojio od svog izmučenog tijela. I moram priznati da sam osjetio tugu kada sam se morao vratiti.

Dijeljenje iskustva

Isprva sam bio skeptičan da uopće govorim javno o tako intimnoj duhovnoj situaciji. Ali nakon prvih, vrlo pozitivnih reakcija čak i od potpuno nepoznatih ljudi, uvjeren sam da je ispravno bilo otvoreno govoriti o tome. Jedan čovjek mi je rekao: “I ja sam to doživio. Ali ne usuđujem se više razgovarati s mojom ženom o tome jer bi me inače strpala na psihijatriju.”

Danas bih žalio da sam šutio s obzirom na brojne razgovore, povratne informacije i kritična pitanja zabrinutih ljudi. Uostalom, radi se o životu – a posebno o središtu kršćanske vjere – o umiranju, smrti i uskrsnuću. Također je važno te životne procese ne tabuizirati, već ih komunicirati na što transparentniji način – vrlo osjetljivo, ali ipak autentično i bez straha.

Veza s vjerom

Svoje iskustvo bliske smrti povezujem sa svojom vjerom u uskrsnuće iz mrtvih. Na temelju ovog svjesnog stanja koje sam sam doživio, vjerujem da me Bog poziva da napustim svoje tada već “nefunkcionalno” tijelo i “odem” k njemu. Bog će mi doći ususret. Ovo je sada, na temelju mog iskustva, još snažnije moja nada.

Zaključak

Jako sam uzbuđen kako će to biti u konačnom trenutku, kada ono povlačenje u veliku sreću neće biti zaustavljeno, već ću moći doživjeti iskustvo iz Psalma 4: “Kad sam bio u nevolji, ti si mi dao prostor.”

Često se s pravom postavljalo pitanje zašto crkvena propovijed ne obraća dovoljno pažnje na konkretan prijelaz u smrt i umiranje i na pitanje što se očekuje nakon toga. Hitno je potrebna interdisciplinarna suradnja između medicine i teologije. Predstave o onostranom – posebno ako ih ne umanjujemo i time devalviramo – su srž i zlato naše propovijedi. Ali kako prijelaz teče, još uvijek je neistraženo područje.

Smrt sama po sebi za mene je izgubila svoj užas. Proces umiranja ne želim i ne mogu umanjiti. Umiranje može biti vrlo teško. Prečesto sam uz ljude koji umiru i čije posljednje udisaje izravno svjedočim. Neposredno prije toga često osmijeh…

Kršćani često govore kako je prekrasno u raju, ali nitko ne želi tamo ići. Intenzivno živjeti vrijeme koje nam je dano – u usponima i padovima – je naš pravi zadatak. Vratiti svoj život onome od koga dolazi je dar i zadatak istovremeno. Ja, u svakom slučaju, želim ponovno doživjeti tu veliku sreću koju sam već iskusio, nadam se, ponovno i tada nepovratno.

Albert Biesinger