Milost, ljubav i praštanje ne znače predati se i dignuti ruke – kršćani nisu naivne budale

U ova vruća vremena pokazuje se točnom tvrdnja da je priroda primarno maćeha čovjeku, a ne nikako majka.

Podosta zafrkancija na internetu ima neku teološku notu, od toga da je Bog zaboravio ugasiti pećnicu do izjava da, ako je ovo generalna proba za pakao, očito se treba obratiti. Pakao je teološka tema koja prečesto izranja. Kada sam studirao teologiju, pola izlazaka sam provodio odgovarajući na teološka pitanja. Ili ja manje izlazim (u odnosu na pred 10 do 15 godina pogotovo), ili ljudi manje pitaju, ne pamtim dugo da sam nešto nekome odgovarao na slična pitanja. Generalno, dojma sam da ljude manje zanimaju konkretna teološka pitanja, a točka kada su prestali zanimati se za ove teme bila bi pandemija korone, kada je religijsko nekako prestalo biti bitno. Generalno, vrlo loše vođena pandemija uzrokovala je pad autoriteta na svim područjima, a zašto bi religija bila iznimka. Zadnji papa kojega se čulo bio je Ivan Pavao II. Internet uglavnom voli alternativna tumačenja stvarnosti i uništava svaku smislenu priču.

Na pitanje tko ide u pakao, odgovaram/o sam da to nitko ne zna osim konačnog suca, a to je Isus Krist. Ako je gdje preživio juridički karakter židovstva (slika Boga kao suca u svemu i svačemu), onda je to na konačnom sudu. Uvijek kažem da se treba uzdati u Božju milost, jer pred Bogom ćemo stajati u vlastitoj punini, sva naša djela i misli su pred najvišim sudom razotkrivena. Pred Bogom nema skrivanja, pred Bogom nema PR-a, pred Bogom nema peglanja, plastične kirurgije i nema zaborava.

Za jednu osobu za koju se sigurno zna da je u raju, to je tzv. desni razbojnik do Isusa na križu, koji dobiva izričitu garanciju spasenja: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23, 43). Svi ostali, ne znamo.

Ako se kome obećava da će loše proći, onda su to uglavnom loši pastoralni radnici. Da se vratimo opet Luki. Reče Gospodin: “Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe, nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” (Lk 12, 42-48).

Svaki onaj tko želi studirati kršćansku teologiju, iz bilo kojeg razloga, možda bi prvo trebao pročitati ovaj odlomak Luke i razmisliti koliko je spreman prihvatiti taj i takav rizik. Možda je pomalo paradoksalno (na prvu ruku), ali kada se razmisli, tako je sa svakom strukom. Tko želi dati svoj automobil lošem i nesposobnom mehaničaru? Tko bi želio svoj novac prepustiti nekome tko će ga ukrasti? Tko bi kupovao hranu koja je otrovna? Jednako tako treba pristupiti i pitanjima vjere.

Milost, ljubav, praštanje temeljni su motivi kršćanstva. Kako naivno zvuče u 21. stoljeću. Napredak je prelijepa prosvjetiteljska iluzija i prelijepa laž, ali i prosvjetiteljstvo je ispalo iz isusovačkih škola i fakulteta diljem monarhističke Francuske. Jedan je od pravaca kršćanske civilizacije i kršćanske misli. Gledajući otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, čini se kao da je malo ostalo i kršćanstva, ali i prosvjetiteljstva u Francuskoj. Tragikomično je kako bogataške elite izvode ekstravagantne gluposti kao što su izvodili i prije 1789. Poluisprika katolicima i ostalim kršćanima od strane organizacije panična je reakcija na činjenicu da se značajan dio interneta više nego naljutio na Pariz. A Pariz živi dobrim dijelom od stranih (većinom američkih) turista, pa je dobro napraviti nekakvu PR predstavu jer postoji mogućnost da dio američke kršćanske javnosti na godinu ili dvije bojkotira Pariz kao turističko središte. A to košta novaca.

Milost, ljubav, praštanje ne znače se predati i dignuti ruke, ali trebalo bi glasnije o njima govoriti u svijetu koji nije daleko od općega svjetskog rata. Prvi svjetski rat duhovno je upropastio Europu. Drugi svjetski rat proizveo je genocid, razaranja i mržnju, gurnuvši slavensku polovicu Europe pod rusko komunističko carstvo i 45 godina čekanja na povratak u krilo europske civilizacije i kulture.

Milost, ljubav, praštanje ne idu tako lako ruku pod ruku s pojmom pakla, ali ako je strah od pakla spriječio nekoga da uzme oružje i pobije nevine ljude, ako je spriječio nekoga da nekome ukrade novac, ako je spriječio nekoga da otme nečije dijete, ako je spriječio kakav rat, onda je očito da pojam pakla ima neku vrijednost. Ako netko zna da postoji pojam pakla i nije mu stalo, onda smo, sestre i braćo, u pravim problemima.

Ali treba se ipak uzdati u milost, ljubav i praštanje. Inače ćemo završiti u paklu kakav propagira Lennonov “Imagine”, svijetu bez Boga i bez ikakvog kritičkog promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Više-manje svaki totalitarizam proklamirao je život u fiksiranoj sadašnjosti bez puno razmišljanja. Sletovi i represija su bolji. Fascinantno je kako jedan od najdarovitijih glazbenika 20. stoljeća očito nije pročitao Orwellovu “1984”. Jer “Imagine” je slika i prilika Oceanije. A Oceanija, Eurazija i Orijentazija nastupile su nakon svjetskog rata. Milost, ljubav i praštanje jedini su lijek da ne završimo u kakvoj Oceaniji u kojoj se živi bez nade i Boga. Kakav god da je svijet, ako u njemu znamo za Krista – onda je to dobar svijet!