Kad tišina progovori: Ilijina pustinja i Božji lahor

Pustinja ima ključnu i slojevitu ulogu u judeokršćanskoj duhovnoj tradiciji.

U mnogim biblijskim tekstovima, ona se pojavljuje kao mjesto kušnje, pročišćenja, susreta s Bogom i unutarnje transformacije.

Jednog dana, grupa ljudi došla je do pustinjaka i pitala ga: „Ne bi li bilo bolje da živiš s nama u selu? Koji je smisao života u tišini i meditaciji?“ Pustinjak im je tada rekao da pogledaju u duboki bunar iz kojeg je vadio vodu: „Što vidite?“ Ljudi su odgovorili: „Ne vidimo ništa!“ Nakon nekog vremena, pustinjak ih je opet pozvao: „Pogledajte sada. Što vidite?“ Ovog puta su rekli: „Vidimo sebe!“ Pustinjak je objasnio: „Voda je bila nemirna dok sam vadio vodu. Sada je mirna i vidite svoj odraz. To je iskustvo tišine i meditacije. Ali pričekajte još malo.“ Nakon nekog vremena, pustinjak je ponovno rekao: „Pogledajte u bunar. Što sada vidite?“ Ljudi su pogledali dolje: „Sada vidimo kamenje na dnu bunara.“ Pustinjak je objasnio: „Bravo. I upravo je to iskustvo tišine i meditacije. Kada dovoljno i strpljivo dugo čekate, onda ste u stanju vidjeti temelje i smisao svih stvari.“

Prvo čitanje današnje Liturgije riječi donosi nam priču o proroku Iliji u pustinji, iscrpljenom i depresivnom, kako leži ispod grma, želeći umrijeti. Kako je moguće da netko tko će kasnije biti slavljen kao jedan od najvećih proroka završi u takvom stanju?

Da bismo razumjeli kontekst, kratki uvod: Ilija se sukobio s Baalovim svećenicima, a na njegovu zapovijed Židovi su masakrirali strane klerike. Kada je kraljica Izabela saznala za to, zaprijetila mu je smrću, pa je Ilija pobjegao u pustinju. Na ovom mjestu počinje današnje čitanje.

Ilija je odustao od sebe.

Ne želi više biti prorok, ne želi više živjeti. Možda ga proganja grižnja savjesti zbog masakra stranih klerika? Ilija u pustinji konačno susreće samog sebe i priznaje: „Ja nisam ništa bolji od svojih predaka.“ Ova samospoznaja je početak promjene. Sveto pismo piše da je zaspao ispod grma, želeći smrt. Pustinja je uklonila sve distrakcije, sve je postalo tiho, i oko njega i u njemu. Nepoznati anđeo ga budi, pokazuje mu „pečen kruh i vrč vode“ i šalje ga na četrdesetodnevno putovanje prema Horebu, Božjem brdu.

Ako se osvrnemo na vlastite živote, primijetit ćemo da smo i mi prolazili kroz krize kada nam se činilo da tonemo i da više ništa nema smisla. Ali u takvim trenucima nerijetko smo otkrivali znakove – i ljude – koji su nas podsjećali da naša egzistencija ipak ima smisla.

Zanimljivo je da famozni Ilija Gromovnik na ovom putu postaje sve tiši i prazniji. Sve njegove iluzije su nestale. Putovanje završava na Horebu, gdje se povukao u špilju. Božja riječ ga poziva da izađe iz špilje kako bi susreo Boga. No, na njegovo iznenađenje, Ilija ne nalazi Boga u vatri, oluji, gromovima, sili ili potresu, nego u blagom lahoru. Bog mu se otkriva u tišini. Što dublje poznajemo tišinu i mir, to bolje upoznajemo smisao i izvor našeg života.

Ovaj susret temeljito je obnovio Iliju.

Nakon toga, on je mogao pomagati drugima da i oni u svojim životima otkriju Božju prisutnost. Zahvaljujući tome, Ilija postaje velikan judeokršćanske tradicije. Ali bi li to bilo moguće bez depresije i rezignacije u pustinji koja ga je dovela do susreta s Bogom u lahoru? Bi li do toga došlo da ga nepoznati anđeo nije probudio i rekao mu: „Ustani i jedi, Ilija“?

Danas smo i mi okruženi nepoznatim ljudima i strancima. Često smo stranci sami sebi, a kamoli ljudima oko nas. No, isto tako često nam potpuni neznanac zna uljepšati dan, tjedan ili čak cijelu godinu jednom jednostavnom gestom. Mnogi su mi pričali kako im je netko nepoznat, koga su susreli na tržnici, u javnom prijevozu ili na glavnom trgu, ne znajući za to, dao novu snagu i podigao ih.

Anđeo koji nas susretne u našim krizama možda nema „pečen kruh i vrč vode“ kao u Ilijinom slučaju, ali znat će što nam je potrebno da primijetimo: ovaj naš život doista ima smisla. Znat će kako treba izgledati taj dodir da nas ne uplaši. Znat će kako iz tog dodira može proizaći nova snaga koja nam je svima potrebna.

Za mnoge svoje suvremenike i Isus je bio nepoznati stranac koji je mijenjao njihove živote. Bio je njihov anđeo. Dodirivao je bolesne i napaćene, pružao im ono što im je u tom trenutku bilo potrebno. Što je stanje bilo beznadnije, to su oni bili otvoreniji prema njemu. I njima i drugima Isus govori: „Ja sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će vječno.“ To čitamo u današnjem Evanđelju.

Međutim, mnogi mu ne vjeruju.

Nisu bili oduševljeni njegovom izjavom da je u njemu moguće susresti Boga, odnosno Život. Mrmljali su, smetalo im je što Isus ne govori ništa o oslobođenju Izraela od rimske okupacije, što ne pokreće revolucije. Ljutili su se i razočarali jer nije ispunjavao njihova očekivanja. Ali ovdje su poruka i vjesnik jedno te isto. Isus je za mnoge bio i ostao kamen spoticanja, čak i unutar same Crkve. Umjesto trnove krune, često se radije bira tijara. Čini se da nam je danas u Crkvi važniji zakonik crkvenog prava nego samo Evanđelje kao temelj oslobođenja. No, Bog kroz Isusa uvijek vodi prema slobodi.

Isus je svojim suvremenicima ostavio slobodu da sami odluče hoće li krenuti njegovim putem ili ne. Objasnio im je kamo taj put vodi, ali nikada nije vršio pritisak niti ikoga prisiljavao. Reakcije tadašnjih slušatelja pokazuju da mnogi nisu bili spremni prihvatiti njegovu ponudu. Neki su ga čak i napustili. Te različite reakcije jasno pokazuju da je Isusova ponuda bila dobrovoljna i da je poštovao slobodu izbora.

Danas je na svakome od nas procijeniti i odlučiti hoćemo li prihvatiti njegov poziv. Ova sloboda izbora nije samo temelj kršćanstva, već i izraz Božje ljubavi koja nas ne prisiljava, već poziva da istražimo njezine dubine. Njegova ponuda zahtijeva vjeru koja nadilazi vidljivo i prihvaća ono nevidljivo kao stvarnu i oslobađajuću snagu u životu.