Kruh života: simbolika koja nadilazi vrijeme i prostor

Isusov kruh života nije samo običan kruh – on nosi dublje, mistično značenje koje povezuje nebo i zemlju.

Kada bismo nekoga iz potpuno drugačijeg kulturnog kruga zamolili da opiše koje su tipične karakteristike i vidljivi znakovi kršćanstva, brzo bi se pažnja usmjerila na nešto sasvim neznatno i neupadljivo: komadić kruha. Druge religije imaju monumentalna svetišta, pozlaćene statue ili sveti slog “OM”. A mi imamo komadić podijeljenog kruha koji, kao nijedan drugi znak, simbolički izražava samu bit i središte kršćanstva. Tijekom crkvene godine, ovaj znak dobiva posebnu pažnju nekoliko puta: na Veliki četvrtak, na blagdan Tijelova te svake treće godine u kolovozu, kada se čita tzv. govor o kruhu iz Ivanova evanđelja.

Isus govori u sinagogi u Kafarnaumu: “Ja sam kruh živi, koji je s neba sišao. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke. A kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta” (Iv 6, 51). Kako shvatiti ove na prvu opskurne riječi, a da nas to, kao nekad Židove, ne sablazni?

“Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje.”

Ovo je izazvalo nerazumijevanje i rasprave.

“Tada su se Židovi među sobom prepirali i govorili: Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?” Čak su i mnogi njegovi učenici, koji su ga slušali, rekli: “Teške su ovo riječi! Tko to može slušati?” Govori se o tzv. Galilejskoj krizi. Kako Isus reagira na zgražanje Židova i svojih učenika? Ne povlači nijednu svoju riječ. Ne govori da on to i nije baš tako mislio. Ne govori da se zaletio. Ne izvlači se. Štoviše, Isus još dodatno provocira svoje slušatelje: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” I da ne bude zabune, Isus to izgovara još jasnije: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. On ostaje u meni i ja u njemu.” Čini se da je evanđelistu Ivanu bilo jako stalo uvrstiti ovu Isusovu poruku u svoje evanđelje.

Nije nikakva tajna da se šesto poglavlje Ivanova evanđelja još od vremena crkvenih otaca tumači na različite načine.

Aleksandrijska škola, primjerice, zagovarala je alegorijsko, slikovito tumačenje.

Tako danas postoje različite interpretacije. Ne mogu se ne složiti s većinom egzegeta i bibličara koji tvrde da Isusove riječi o tijelu treba tumačiti u metaforičkom, prenesenom smislu. To vrijedi i za neke od onih famoznih sedam “Ja jesam” izjava: Ja sam kruh života. Ja sam svjetlost svijeta. Ja sam vrata. Ja sam dobri pastir. Ja sam pravi trs. Sve su to slike. Isus je poput trsa, poput vrata, poput puta.

Isus Krist bira ovaj znak kruha kako bi nam na vidljiv i opipljiv način pokazao na koji je način prisutan u životima nas ljudi. Kruh je osnovna hrana. On nije prvenstveno predmet štovanja, već je tu da se žvače i guta, da uđe u tijelo onih koji ga konzumiraju i omogući im snagu; konkretnu snagu za svakodnevni život.

Isus se može usporediti s hranom samo u prenesenom smislu.

Tijelo – to je Isusovo zemaljsko postojanje. Isusova krv – to je njegova žrtva, njegova predanost onome u što je vjerovao do samog kraja. Kada pijemo Isusovu krv, povezujemo se s njegovom ljubavlju prema Bogu i ljudima. Ova hrana i ovo piće stvaraju zajedništvo s Isusom.

Na početku Ivanova evanđelja, u Prologu, susrećemo se s pojmom “tijelo”, ali u drugom kontekstu. “I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.” Isus je postao jedan od nas, pravi čovjek.

“Tijelo” označava njegovu povijesno opipljivu egzistenciju.

To je njegova skrb za marginalizirane, njegova sloboda (i fleksibilnost) u odnosu na okamenjene predaje. I Riječ je tijelom postala. To je njegov sve ozbiljniji sukob s duhovnim vođama Izraela, njegovo krvavo trpljenje, njegova okrutna smrt. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. To je Isusova prisutnost u našem svijetu.

U kontekstu govora tijekom Posljednje večere kako je donose sinoptička evanđelja, spominju se i “tijelo” i “krv”. Ove dvije riječi izgovorene nad kruhom i vinom: “Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv”, lakše se razumiju na aramejskom, Isusovu materinskom jeziku, nego u racionalnim jezicima grčkog i latinskog. Aramejski, hebrejski, kao i svi orijentalni jezici, karakterizira simbolički način izražavanja. Simbol nije nešto što dolazi izvana, nešto naknadno dodano. U simbolu postaje stvarno i konkretno ono na što simbol u konačnici i ukazuje.

Nije iznenađujuće da je Isus odabrao kruh kao simbol identifikacije. On kao kruh poprima i transcendentnu dimenziju. Jer ne povezuje samo one koji ga konzumiraju tijekom stoljeća i tisućljeća, već nas na mističan način povezuje s nebesima i sa samim sobom kao tvorcem ovog simbola, koji svoju ljubav polaže u lomljenje kruha.

Ljubav koja riskira i da se tijelo (s)lomi.

Ljubav koja obuhvaća i život i smrt. Ljubav koja ne postavlja uvjete. Ljubav koja iz svoje gozbe nikoga ne isključuje. Po lomljenju kruha učenici su prepoznali uskrslog Isusa. U lomljenom kruhu, koji nježno i pažljivo uzimamo u ruke, Isus nam pokazuje da je s nama, svakog dana, do kraja svijeta.

Na nama je samo da otvorimo oči i prepoznamo ga.