Filozof o besmislenosti vječnog života

Peter Strasser promišlja o besmislenosti vječnog života izvan konteksta vjere, ističući kako se pojam vječnog života teško može racionalno opravdati. On upozorava da se, unatoč dubokom povjerenju u Boga, vjernik ne može potpuno oduprijeti sukobu između razuma i vjere.

Po struci sam filozof, ali ne i teolog. Iako se dugi niz godina bavim religijskim temama, to vjerojatno nije dovoljno da bih se kvalificirao za ozbiljno razmatranje teme koja u središte stavlja nadu u vječni život. Jer, ako sam dobro razumio, ta nada ima svoj pravi smisao samo unutar konteksta vjere, odnosno – da se poslužimo Wittgensteinovim rječnikom – unutar “jezične igre” koja nije igra filozofije. Naime, religijskoj jezičnoj igri pripada životni oblik koji nadilazi moguće filozofske misaone figure.

Kada se filozof, unatoč svom osobnom vjerovanju, ipak uhvati ove teme, to obično čini zato što se ona može formulirati i negativno: sa stajališta racionalnog mišljenja, pojam vječnog života, kakav se vjerniku nameće kao središnji nositelj nade, jednostavno nema dobar smisao. Najčešće se pritom ne raspravlja o bilo kojoj vjeri, već o tipu kršćanske vjere, koja, prožeta povijesti spasenja, osobno preživljavanje nakon smrti ubraja među temeljna načela svog vjerovanja. Kako bi se moglo zamisliti takvo osobno preživljavanje? To je pitanje filozofa, onoga koji promatra izvana, ali i pitanje samog vjernika, koji se na kraju ne može oduprijeti suočavanju s izazovima – recimo – svjetovne razumnosti.

Sjećam se novijeg primjera, kojem se teško može naći bolji pandan: ep trilera „Stablo života“ iz 2011. godine redatelja Terrencea Malicka. Ovaj film, čija glavna ženska protagonistica, gospođa O’Brian, nije izabrala put prirode, već – kako se kaže – put milosti, završava sekvencom s onostranim. U toj sekvenci najstariji sin O’Brianovih u krajoliku plaže i pustinje susreće svoju obitelj i druge ljude koji su bili dio njegovog života, ili možda nisu, ali se čini da se kao mala ljudska skupina polako kreću jedni prema drugima. Ovu scenu, koja balansira na rubu kiča, moglo bi se shvatiti kao san, no vjerojatnije je da je zamišljena kao ambiciozan prikaz ljudske postmortalne egzistencije, budući da je Malickov film kroz i kroz religiozno obojeno djelo.

Dok sam promatrao ovu scenu, bez obzira na elemente kiča, nisam mogao pobjeći dubokom osjećaju dirnutosti, upravo zato što slike nježnog i ljubavnog približavanja likova jednih prema drugima navode gledatelja na svijest o tome da je takav ponovni susret s voljenima nakon smrti nezamisliv. Ne samo da ne možemo ponijeti svoje tijelo, već i ono što bismo mogli nazvati svojim duhom, naša duša, gubi svaku osobnu identitet zbog nesposobnosti da sačuva tok životnih sjećanja ovisnih o mozgu. Kao bestjelesna, izvanprostorna bića, lišena svijesti i samosvijesti, više ne bismo imali uporište kako bismo se prepoznali kao oni koji smo bili u životu.

Ako bismo, međutim, posthumno nastavili postojati kao dio svjetske duše ili svjetskog duha, činili bismo to kao depersonalizirana bića, bez ikakvog sjećanja na svoju zemaljsku egzistenciju i njen prolazak kroz vrijeme. Onostranost, ako se pretpostavi kao mogućnost, briše osobnost i individualnost. Zašto onda uopće gajiti nadu u osobni život nakon smrti, kada nismo u stanju ni objasniti o čemu govorimo kada se na takav život pozivamo? Odgovor koji nas dovodi na rub očaja, a možda i dalje, glasi: Ako nismo u stanju objasniti na što bi se mogla odnositi nada u vječni život nakon smrti, jer ne znamo o čemu zapravo govorimo kad pokušavamo zamisliti takav život, onda je cijela naša egzistencija besmislena usred besmislenog svemira.

Upravo taj odgovor rano je u kršćanskoj tradiciji doveo do toga da se počelo govoriti o potrebi vjerovanja kako bi se izbjeglo očajanje, iako je to na neki način manifestacija “Credo quia absurdum” (Vjerujem jer je apsurdno). Često se tvrdilo da takav odgovor, gledan iz unutarnje perspektive vjere, osobito unutar odgovarajućeg konfesionalnog okvira i uz snagu ritualne integracije, znači bezuvjetno povjerenje u Boga ljubavi. Ako se osjećamo potpuno sigurni u Boga, više ne postavljamo pitanje kako je moguće vjerovati u vječni život “nakon” – nakon smrti, nakon kraja moždanih funkcija, nakon prestanka rada srca, nakon nepovratnog gašenja svih funkcija svijesti.

Prema tom shvaćanju, sigurnost u Bogu znači vječni život. No, gledano izvana, stav vjernika čini se kao potpuna kapitulacija razuma. Ne pitaj, vjeruj! Zar to nije imperativ prema kojem se sve svodi kada su u pitanju stvari koje su ili puka pobožna bajka ili su toliko neprozirne i nejasne u svom značenju? Rekao sam: “gledano izvana”, i ovdje leži temeljna poteškoća za svakog vjernika, posebno za svakog kršćanina koji je prošao školu prosvjetiteljstva i koji svoju nadu povezuje s osobnim preživljavanjem nakon smrti. Jer, budući da je kršćanin ipak čovjek – kršćanin – ne može zanijekati svoju prirodu. On je Homo Sapiens, misleće biće, i kao takav neće biti sposoban zaistinski, autentično vjerovati bez zadrške, dok sustavno potiskuje istine koje mu njegov razum neizbježno nameće i dok kao biće razuma kapitulira.

Iz knjige: Walter Kardinal Kasper / George Augustin (ur.), Hoffnung auf das ewige Leben. Kraft zum Handeln heute. Herder Verlag, Freiburg Basel Wien 2015