Duh gotike – doživljen u sadašnjosti

Inspiriran putnim dojmovima i odgovarajućom literaturom, Ottmar Fuchs istražuje duhovne dinamike koje se izražavaju u arhitekturi gotičkih katedrala. U njima prepoznaje čežnju za nadom koja je moguća čak i unatoč stvarnim okolnostima.

Početkom svibnja 2024. godine održano je studijsko putovanje u južnu Englesku s posebnim fokusom na gotičke katedrale u Bathu, Wellsu, Exeteru, Salisburyju, Winchesteru, Chichesteru i Canterburyju, kroz tri engleska gotička stila: rani engleski (1170.-1240.), dekorirani (1240.-1330.) i okomiti (1330.-1530.), od kojih su neki prelazili iz jednog stila u drugi.

U tim stoljećima, viši i niži slojevi plemstva, redovničke zajednice, laički pokreti, a posebno ekonomska moć gradova, dobivali su sve veći politički i financijski značaj. Ovi socijalno-povijesni utjecaji gotike ovdje su tek naznačeni. Oni sugeriraju što je gotika mogla simbolizirati. Karl Scheffler čak pretpostavlja: “Stil koji nazivamo gotikom zapravo je narodni stil, demokratski je, ima ritam uzbuđene kolektivne volje i liniju težnje za slobodom.”

Mene zanimaju duhovne dinamike koje se izražavaju u ovim građevinama. Neću se baviti pojedinačnim crkvama, već ću pokušati prenijeti cjelokupni dojam koji su katedrale ostavile na mene i koji mi je ostao u sjećanju.

Kakvo iskustvo!

Sedam katedrala, svaka intenzivno doživljena, bilo je to poput opojnog putovanja kroz arhitekturu koja nas je potpuno obuzela. Očito je snažan dojam imao i Johann Wolfgang von Goethe kada je vidio strazburšku katedralu. U njoj je vidio manifestaciju gotovo božanske stvaralačke snage i zbog toga je hvalio graditelja Erwina von Steinbacha kao “genija”. Dvije ideje povezale su se u Goetheovom razmišljanju o gotičkoj arhitekturi: pokret “Sturm und Drang” i pojam genija. Goethe čak uspoređuje graditelja katedrale s graditeljem svijeta, “koji je planine podigao u oblake…”

Ova arhitektura probija se prema nebu, nadmašujući sve što bi je moglo zadržati.

Doista, ova arhitektura probija se prema nebu, nadmašujući sve što bi je moglo zadržati. Nadilazi praktičnost i funkciju. Sila se ovdje probija prema gore, duhovni nemir pronalazi svoj put, s mnogo mašte usmjeren ka nepoznatom i tajanstvenom. Bogatstvo oblika proizlazi iz dubokog osjećaja nemogućnosti ostanka na mjestu, pa čak i osjećaja opijenosti, droge koja nadilazi ovozemaljsko i moguće. Stječe se dojam kao da se u ovoj dinamici masivne kamene strukture dižu prema gore, uz sve veću dematerijalizaciju materijala. Čini se kao da bi se najviši križni svodovi i kružne lamelne konstrukcije mogli u svakom trenutku otvoriti prema gore, otkrivajući otvoreno nebo, bilo vedro, bilo zvjezdano.

Kada uđete u katedralu s širokim i visokim prozorima koji propuštaju bijelu ili obojenu svjetlost (kao u engleskoj kasnoj gotici, u stilu Perpendicular), sve vibrira u igri svjetla i sjene. Svjetlost i kamena arhitektura međusobno se pojačavaju i intenziviraju.

Oslobađanje duboko usađene ljudske čežnje

Sve je podređeno vertikali, ponekad bezobzirno snažno. Ovo oslobađanje duboko usađene ljudske čežnje ima u svojoj manifestaciji nešto demonsko, a istovremeno i nešto što obuzdava to demonsko. Što je građevina viša i finije oblikovana, to je opasnije postajalo eksperimentalno graditeljstvo. Mnogo se govorilo o urušavanjima, a u Salisburyju se čak i moćni stupovi savijaju.

Barbarski?

Pojam gotike isprva je bio izraz podcjenjivanja s talijanske renesansne strane, koja je oživljavala zlatno doba antike. Pojam je skovao talijanski umjetnički teoretičar Giorgio Vasari iz talijanske riječi “gotico”, što znači – barbarski.

Stanje izvornosti i bliskosti prirodi

Scheffler ovaj pojam barbarskog okreće u pozitivno: “Uistinu, pojam barbarskog… opisuje stanje izvornosti i bliskosti prirodi koje se više ili manje opire strogoj normativnosti.” Barbarsko označava izvornost čežnje, duše, duha i nade koja sve obuzima.

Scheffler razlikuje grčki i gotički svijet oblika. “Grčki stil niže iste oblike jedan za drugim, on želi ponavljanje istog oblika i upravo zbog toga ne zahtijeva toliko velike stvaralačke osobnosti koliko vješte i pažljive radnike. … Unutar gotičkog svijeta oblika … nijedan oblik nije točno isti kao drugi, svaki oblik izgleda spontano stvoren i … prožet subjektivnom voljom; na taj način svaki oblik dobiva svojstven genijalan život.” Na drugom mjestu on lapidarno piše: “U grčkom stilu težina je obuzdana, u gotici je negirana.”

Mudrost gotike

Iako se ova arhitektura čini nadvremenskom, ona ipak odražava prepoznatljive vjerske doživljaje i nade. Mislim da se ovdje na poseban način izražavaju dva puta molitve: molitva povezana s tugom i slavljenje Boga, koje Boga uzdiže iznad svega što čovječanstvo i svemir jesu i imaju.

Ako u katedrali u Wellsu na kapitelu jednog stupa vidite lice izmučeno zuboboljom, koje se upušta u molitvu prema nebu da se konačno oslobodi, tada se ovdje očituje snažna emocija koja se od bola čovječanstva uzdiže prema molitvi i tuzi pred Bogom. Ali arhitektura tu ne staje, ona se nastavlja uspinjati u visine, u sve osjetljivije križne svodove, često i u lepezaste lamelne krugove koji se u svakom trenutku mogu otvoriti prema gore. Ovdje se arhitektura otvara beskonačnom i tajanstvenom Bogu i čini ga još većim i neiscrpivijim od same sebe.

Elementarno iskustvo pučke pobožnosti kroz stoljeća

Ova arhitektura je nedohvatljiva i ne dopušta da se s Bogom igra kao s talismanom. Molitva i obožavanje, iskustvo patnje odozdo i nada u beskonačnog Boga, međusobno su povezani u slobodi. Iako Bog ne intervenira, iako ne uklanja patnju, dinamika odnosa s Bogom ne nadjačava tugu i razočaranje, ali nadmašuje svaki uvjet u vezi s odnosom prema Bogu, uzdižući obožavanje u tajnu. Zbog toga katedrala viri u nebo! Ovdje se zrcali elementarno iskustvo pučke pobožnosti kroz stoljeća, koje ne postavlja dobrobit kao uvjet za susret s Bogom, koje čak i nakon neispunjenja molitve ne odustaje od beskonačno spasonosnog neba.

Vlastita iskustva: osnova, ali ne i mjerilo odnosa s Bogom

Čovjekovo uzdizanje prema gore polazi od percepcije sadašnje stvarnosti, kroz molitvu (i ako sve ide dobro, kroz zahvalnost) u samo uzdizanje prema Bogu, završava u njemu, biva njime obuhvaćeno i uzdignuto. To je kamenom oblikovana metamorfoza od tuge do prepoznavanja Boga, kako to izražava Job: “Gospodin je dao, Gospodin je uzeo, neka je blagoslovljeno ime Gospodinovo!” (Job 1,21). Vlastita iskustva postaju osnova, ali ne i mjerilo odnosa s Bogom. Čovjek može Bogu dopustiti da bude Bog, čak i bez razloga. Bog ne mora biti koristan da bi bio Bog. S porastom visine, gubi se svrhovitost i uvjetovanost, a arhitektura postaje čista vrijednost ove potrage za nebeskim.

Nebeska otvaranja koja čine razliku

Zaključujem s jednim iskustvom, glazbenim, koje me neposredno podsjetilo na doživljaje u južnoj Engleskoj: glazbeno sam proživio ono što sam tamo vidio. Bila je to osma simfonija Antona Brucknera, koju su izveli Bamberški simfoničari pod dirigentskom palicom gotovo 97-godišnjeg Herberta Blomstedta, koji je za ovu simfoniju rekao da “predstavlja čežnju za vječnim” i da “vodi čovjeka u svijet koji inače nikada ne bi dosegao”. Kroz muke, poraze i trenutke sreće i nade, sve se sažima u posljednjem, četvrtom stavku, a zatim sve završava zvučnom kompozicijom koja sve probija prema gore: Dirigent podiže ruke prema gore i zadržava ih tamo, a ton se zadržava na visini, dugo nakon što se nastavlja tišina, koju Blomstedt produžuje ne spuštajući ruke, čime sprječava početak pljeska. Bruckner je u pravu, ova simfonija je misterij. Ovdje ljudi ne doživljavaju sebe samo kao stanovnike Zemlje sa svim svojim radostima i brigama, već su uzdignuti u dinamiku koja ne prestaje otvarati nebo.

Čežnja za nadom koja je moguća čak i unatoč stvarnim okolnostima

Sve to djeluje na život i daje mu naslutiti spasonosnu tajnu. Uzlazna arhitektura visoke gotike omogućava naslutiti energičnu snagu kojom ljudi beskompromisno osvajaju i otvaraju nebo: u kamenu oblikovano svjedočanstvo čežnje za nadom koja je moguća čak i unatoč stvarnim okolnostima.

Ottmar Fuchs / feinschwarz.net