Dar prijateljstva

“Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.” (1Iv 4, 16b)

Ovu sam rečenicu u blagoslovu obitelji izrekao stotinu i više puta. Sve do sad nisam pronašao vremena zamisliti se nad njom. U tim petominutnim posjetima to i nije bilo moguće. Uistinu sam se trudio te riječi uvijek iznova izgovarati uvjerljivo i uvjereno. Sada mi se navedena rečenica pokazuje kao odgovor na neka pitanja kojima se bavim već duže vrijeme. Pitanja ljubavi i prijateljstva.

Danas sam razmišljao o prijateljstvu i o činjenici da nikad ne znam zašto netko mene smatra prijateljem. Jednostavno mi nema logike u tome da sam zaslužio nečiju ljubav i pažnju. Mogu otprilike znati zašto ja nekoga smatram prijateljem i zašto nekoga volim, ali mi nije jasno što to čini mogućim da određeni ljudi mene smatraju prijateljem i da me vole. Razgovarajući s dvojicom braće – i prijatelja – kasnije istog dana, dotakli smo se teme traženja pažnje. Raspravljali smo o drugoj osobi i njezinoj očitoj potrebi za pažnjom. Naravno da smo nakon takvog promišljanja priznali da smo svi mi željni pažnje.

U toj želji za pažnjom i ljubavlju, mi ljudi – tako mi se čini – drugima dajemo sliku sebe koju mislimo da bi drugi mogli voljeti. Sliku koja zaslužuje pažnju. Često se takvi pokušaji pretvore u komične i infantilne oblike ponašanja zbog kojih više sličimo djetetu koje plače za pažnjom roditelja, negoli na odraslu osobu koja izgrađuje odnos. Znam da sam i sam takav. U strahu da ljudi ne mogu voljeti mene onakvoga kakav jesam, nudim nekakav prikaz samoga sebe koji je i meni samom neprepoznatljiv. Onda se pretvaram da sam pametniji nego jesam jer, valjda je logično, će te više voljeti ako postoji nešto što će te učiniti vrijednim ljubavi. Interesantno je koliko se želim(o) učiniti zanimljivima. Razne su taktike, a mislim da je jedna od sve češćih: dokazivanje da nam ne treba ničija pažnja. Ironično! Često je to znak nedostatka pažnje.

Sve su ovo normalni mehanizmi u ljudskim međuodnosima. Ipak, smatram, treba ih s vremena na vrijeme preispitati. Potreba za ljubavlju i prijateljstvom najnormalnija je stvar, ali smatram da ovakvim razmišljanjima promašujemo bit prijateljstva i logiku ljubavi. Ljubav je dar, sukladno tome i prijateljstvo mora biti dar, jer prijateljstvo je jedan od oblika ljubavi. Ukoliko su prijatelji dar tada ih ne možemo zaslužiti, možemo ih samo prihvatiti. Pristupimo li na taj način prijateljima, možda ćemo manje tražiti pažnju od njih, a više pokazivati zahvalnost što nam se darivaju. Ta zahvalnost će nam omogućiti da darujemo pažnju darovanoj osobi. Osobno ću uvijek sumnjati u prijateljstvo, ljubav i Boga, ali to ne znači da neću biti zahvalan za darove koje sam primio. Sumnja je također dar. Baš me ona natjerala preispitati svoje poglede na prijateljstvo, ljubav i – tko zna koliko već puta – na Boga.

Kakve ovo ima veze s gore navedenom rečenicom: Bog je ljubav…?! Ako je Bog uistinu ljubav, onda je dar prijatelja darovan od Prijatelja – Boga. Prijateljstvo je ljubav i tko u prijateljstvu ostaje, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Samo ako smo svjesni i zahvalni Bogu darivatelju. Bogu koji je Ljubav.