Kršćanstvo kao vječna škola – kršćanin je vječni učenik Isusa Krista

Rujan je težak mjesec! A ne bi trebao biti, niti je uvijek bio.

Doba je godine kada se ljudi vjenčavaju, kada priroda pokazuje svoju ljepotu kroz ranu jesen. A ove godine, zbog klimatskih promjena, vinogradi su se brali već u kolovozu! U rujnu nastaje specifično medijsko ludilo – počinje škola.

Kako je danas teško biti dijete!

Bilo ono malo, bilo ono starije. Kako je danas nemoguće biti nestašan i pun pitanja. Svaka budala ima mobitel, i bilo što da se napravi, uvijek je netko spreman snimati. Djeca odrastaju u strahu od mobitela i interneta. A dobro znamo da u Isusovom nauku djeca imaju donekle povlašteni status. Luka nam kaže: “Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” (18,17). Isus rijetko prijeti, ali prijeti onima koji misle nauditi djeci. Djeca imaju otvoren um i u stanju su zamisliti svašta. Jednako tako, ovih dana je teško biti roditelj. Koliko ljudi ima djecu koju uopće ne doživljavaju i koja im predstavljaju teret. Neki smatraju djecu nekom vrstom kazne. Nadrealno.

S druge strane, dežurna panika nastaje kada se zbraja “manjak” učenika u prvim razredima. Previše ljudi jednostavno nema djecu. Osjećaju se nespremno. Ipak, žene drže ključ rađanja, a društvena klima šalje većini mladih žena vrlo zbunjujuće signale, praveći se da ne postoji biološki sat. Život je kratak, a muškarci u Zagrebu (i po ostatku Zapada), po barovima i koncertima, prestali su prilaziti ženama jer ne znaju što očekivati i hoće li, po švedskom modelu, biti optuženi za uznemiravanje ili čak pokušaj silovanja. Internetske platforme za tzv. online dating uopće se ne mogu nositi s trenutkom kada nekoga vidiš, čuješ, a vrlo važno – i pomirišeš. Čovjek je vrlo uvjetovan biologijom.

Jedna od glavnih slika Isusa u Novom zavjetu njegova je učiteljska uloga.

Isus je učitelj (rabbi), a jedan od mnogobrojnih naziva za kršćane su učenici.

Učenici su oni koji se odazivaju Isusovom pozivu i slijede Krista. Naravno, zadnja dva milenija prepiremo se oko toga što znači slijediti Krista, ali Nicejsko-carigradsko vjerovanje nekakav je intelektualni temelj kršćanstva. Svakako se premalo govori o credu (credo, latinski vjerujem). Iskreno, pomalo sam umoran posljednjih godina od spominjanja vjeronauka za odrasle.

U osnovnoj školi i srednjoj školi vjeronauk, barem onaj koji sam ja pohađao deset godina (u srednjoj je bio takav gubitak vremena da sam se prebacio na etiku, gdje sam igrom slučaja, paradoksalno, imao svojevrsni predstudij Novog zavjeta), nikoga nije ništa naučio. Svi koji su kod kuće, u obitelji, dobili temelje vjere, nisu ih nadgradili. Većina, koja je odgajana u tradicionalnom rimokatoličkom kršćanstvu hrvatskoga kulturnoga kruga, također nije dobila nikakav novi uvid, a govoriti o vjerskoj nadgradnji je iluzorno.

Ako je Isus učitelj, a kršćani su njegovi učenici, onda smo pozvani, kako bi se to suvremeno reklo, na cjeloživotno obrazovanje. Postoji jedan patološki strah od vjeronauka za odrasle među katoličkim svećenstvom, i imam neku svoju teoriju zašto je to tako. Život i iskustvo su me naučili da odrasle ljude, ajmo reći odrasle vjernike, puno više zanimaju pitanja vjere nego npr. tinejdžere. Naravno, mlade ljude ne zanimaju suhoparni teološki obrasci.

Ali starije ljude itekako zanimaju!

Kako su svećenici (i još više protestantski pastori) često nedostupni za bilo kakvu intelektualnu raspravu o temeljima vjere, često se stvara cijeli džumbus pučkih vjerovanja i miks stavova koji su sve, samo ne novozavjetni.

Neki će reći, uz toliko npr. YouTube uradaka, raznih podcastova i sličnog sadržaja, čemu onda vjeronauk za odrasle kada svatko može sebi online naći što ga zanima? Međutim, direktan ljudski dodir, izravan pristup, to je Isusov put. Isus nije slao pisma, nego je hodao unaokolo. Kao i Sokrat, stoljeće ranije, izravno se obraćao svakome koga je vidio. Bilo da je riječ o nekome tko misli da je grešan ili da je pravedan, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, bilo da je riječ o Židovu ili nežidovu (ta grozna riječ “pogan”), Krist, kao najveći učitelj, kao pravi Učitelj, svakome se obratio.

Možda bi današnji svijet bio bolji kada bi se roditelji više obraćali djeci licem u lice, nego preko mobitela.