Isus i dijete: paradoks moći i služenja

Isus je tijekom svog života neumorno davao znakove i signale, kao da je u svakom svom postupku anticipirao sraz božanskog i ljudskog.

Riječju i djelom naviještao je Božju ljubav, ali ta ljubav nije bila apstraktni, metafizički koncept, već je, poput geste, uvijek bila konkretna i usmjerena prema drugome. Oni koji su ga slijedili često su, u susretu s njim, otkrivali i vlastitu nutrinu – ne samo što su postajali svjesni svjetlosti koju je nosio, nego su i kroz taj svjetionik preispitivali vlastite sjene. No, nisu svi bili pripravni za takav susret. Mnogi su se, suočeni s neortodoksnim načinom Isusova djelovanja, osjećali isprovocirani, gotovo ugroženi njegovim riječima i gestama, kao što se današnji politički lideri osjećaju kada ih oštri novinari ili kritičari suoče s neugodnim istinama.

Jer Isus je hodao putem koji je bio radikalno različit od puteva kojima su kročile mase. Njegovi konflikti s tadašnjim društvenim normama, s religijskim i političkim autoritetima, bili su neizbježni – ne zato što je on težio sukobu, nego zato što je sukob bio inherentan njegovu svjetonazoru, koji je bio obrnuto proporcionalan konvencionalnoj logici moći. Baš kao što će kasnije Giordano Bruno, Galileo, Martin Luther King Jr. i mnogi drugi, koji su pokušavali doseći ono što je nepoznato, biti neshvaćeni i osuđeni, tako je i Isus anticipirao vlastiti tragični kraj. Kao što je Melville pisao o Kapetanu Ahabu, da je njegovo lice bilo ogledalo sudbine, tako je i Isus u svojim riječima nosio predskazanje križa.

Njegov put, pun prepreka, bio je jasno zacrtan.

Apostoli su, poput svih nas, bili ljudi omeđeni svojim vremenom. Njihove težnje, dileme i nerazumijevanja bili su odraz tadašnjeg društva, ali i univerzalnih ljudskih slabosti. Njihova unutarnja borba, njihova potreba da se dokažu drugima, da budu ‘prvi’, nije ništa novo. I mi danas, kao djeca moderniteta, živimo u društvu koje je opsjednuto hijerarhijom, moći i priznanjem. Da bismo razumjeli apostole, ne trebamo ići dalje od vlastitih želja i ambicija. Njihovo pitanje – ‘Tko je najveći?’ – samo je refleksija našeg društva, u kojem se uspjeh vrednuje kroz medalje, titule i brojku na bankovnom računu. Baš kao što su apostoli raspravljali o svojoj važnosti, mi danas mjerimo vlastitu vrijednost prema mjerilima društvene percepcije.

Isus, u trenutku koji Marko pomno bilježi, odlučuje održati lekciju. Ali to nije samo lekcija o poniznosti; to je lekcija o radikalnoj transformaciji identiteta. Sjedajući kao učitelj, on ne govori samo kao autoritet koji obznanjuje dogmu. Njegova maksima – ‘Tko želi biti prvi, neka bude posljednji i sluga svima’ – nije puko moraliziranje, već preokretanje čitave ontologije moći. Naime, u svijetu u kojem dominira logika moći i pozicija, Isus nudi paradigmu subverzije. On ruši hijerarhijski poredak, razara strukturu koja veliča moć i umjesto toga uzdiže ranjivost kao novu snagu.

No, kako bi pojasnio svoju misao, Isus izvodi simboličnu gestu.

On uzima dijete i postavlja ga u središte.

Imajmo na umu da je do tog trenutka Isus bio onaj koji je bio središte tog osebujnog kružoka. No, Isus ustupa mjesto anonimnom djetetu, simbolu nevine ranjivosti, simbolu svih onih koji su nevidljivi i marginalizirani u društvu. Dijete je tada, a i danas, biće koje ovisi o drugima; bespomoćno biće kojemu su potrebni zaštita, skrb i bezuvjetna ljubav. Nezaštićeno dijete je u onom kontekstu bilo najslabija karika društva. “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime“, kaže Isus u današnjem evanđelju, „mene prima.“ Dijete nije samo fizičko biće, već i arhetip za one kojima je društvo okrenulo leđa, one koji nisu ništa više nego ‘humani otpad’. Dok se danas mnogi kite kršćanstvom kao nekakvim mutnim sredstvom identifikacije, papa Franjo često upozorava na opasnost sve rastućeg površnog kršćanstva kojem nedostaje hrabrosti i spremnosti na dijalog te otvorenosti. Baš kao što će kasnije Nietzsche, govoreći o ‘nadčovjeku’, otkriti djetinju nevinu otvorenost kao vrhunac ljudske zrelosti, tako i Isus pokazuje na dijete kao simbol veličine, ali ne veličine kakvu smo navikli slaviti, nego veličine u malenosti, u marginalizaciji, u služenju drugome.

I tu dolazimo do ključnog trenutka – trenutka kada Nietzsche, taj veliki kritičar kršćanstva, paradoksalno, u svojoj filozofskoj potrazi dolazi do istine koja neodoljivo podsjeća na Isusovu. Iako se na djecu tek odnedavno gleda kao na male odrasle osobe, kršćanska antropologija je od početka održavala na životu ideju o djeci kao nositeljima izvanrednih kvaliteta. U svojoj viziji tri preobrazbe duha, Nietzsche, kroz dijete, slavi ponovno rođenje, nevinost i početak – temeljne kršćanske vrline, iako su njegovi motivi bili različiti. ‘Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač koji se iz samog sebe okreće’, piše Nietzsche, ali mogao bi isto tako napisati i Isus, čije dijete nije samo metafora, već realnost duhovnog života. Ne zaboraviti biti dijete, osjećati i razmišljati kao dijete koje je otvoreno životu i svim njegovim mogućnostima je ono čemu svi mi trebamo težiti.

Na kraju, Isusova poruka nije samo povijesna anegdota.

To je trajni poziv na metanoju – radikalnu promjenu uma i srca. U svijetu koji slavi površnost i populizam, gdje su mase vođene opsjenom moći, prava snaga leži u onima koji, poput djeteta, pružaju ruku drugome, svjesni svojih slabosti, ali spremni da u njima prepoznaju najveću snagu. Isusova lekcija je jasan poziv na promjenu, poziv koji odzvanja kroz stoljeća i koji, kao šapat u knjigama i evanđeljima, poziva svakoga od nas da preispitamo svoje živote, svoje ambicije i svoju definiciju veličine.