Rupnikova umjetnost u sjeni seksualnog zlostavljanja

Slučaj uglednog slovenskog isusovca Marka Ivana Rupnika šokirao je Katoličku crkvu. Talijanski mediji su naime koncem prošle godine objavili da je nekoliko redovnica iz Slovenije i Italije optužilo Rupnika za zlostavljanje.

Prijavljena zlostavljanja događala su se u različitim razdobljima od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća do 2018. Slovenski isusovci su potvrdili da su optužbe o seksualnom zlostavljanju koje je počinio njihov istaknuti član istinite te zbog toga zatražili oprost i žrtava i javnosti. Unatoč tome što Rupnik zbog zastare neće odgovarati pred civilnim pravosudnim tijelima, crkveni autoriteti će njegov krimen drugačije tretirati. Pored aktualnih kaznenih mjera koje su već na snazi, Rupniku je zabranjen i bilo kakav oblik javnog umjetničkog angažmana.

Da stvar bude još tužnija, Marko Ivan Rupnik nije neki nebitan lik nego jedan od najuglednijih sakralnih umjetnika našeg vremena. Uređivao je i oslikavao crkve i kapele diljem svijeta. Što se tiče njegova angažmana u Hrvatskoj, radio je mozaike u solinskoj bazilici Svete obitelji, te u Vepricu, Sisku i Petrinji. Jedan od njegovih najvažnijih projekata je nedavno uređenje interijera Franjevačke crkve u Mostaru kao jednog od monumentalnijih sakralnih objekata u jugoistočnoj Europi.

Kongregacija za nauk vjere ga je prvo ekskomunicirala u svibnju 2020. nakon što je 2015. ispovjedio jednu od žena s kojom je imao odnose. To je inače jedan od najozbiljnijih prijestupa u crkvenom zakonu. Ekskomunikacija je isti mjesec povučena nakon što je Rupnik priznao grešku i pokajao se. No, talijanska i slovenska javnost su dojma da se uopće nije reagiralo kada su u Kongregaciju 2021. dospjele nove optužbe na Rupnikov račun. Umjesto da reagiraju na već tada prilično uvjerljive optužbe, Vatikan ga je i dalje nastavio promovirati i nuditi mu najveću moguću pozornicu. Rupnik je i dalje bio savjetnik nekoliko vatikanskih dikasterija.

Ovaj slučaj na prilično mučan način još jednom zorno pokazuje kako se i duhovno vodstvo odnosno pratnja mogu i znaju zloupotrijebiti. Izjave zlostavljanih redovnica samo pokazuju da nadležni crkveni poglavari nisu pravovremeno reagirali, što je samo produžilo i povećalo patnju brojnih žena.

Ako na trenutak zanemarimo ionako sramotno loš položaj redovnica u Katoličkoj crkvi, ovaj skandal povlači za sobom još nešto. Njemačka teologinja Hildegund Keul se nedavno oštro suprotstavila tezi da se u jednom umjetničkom djelu može uživati, neovisno o zločinima njegova autora. Keul piše o “riziku tzv. retraumatizacije”. Ona tvrdi da zlostavljane žene i redovnice s pravom trebaju očekivati da Crkva sama iz svojih liturgijskih prostora ukloni sakralna djela notornih seksualnih predatora. Jer, dok se god Crkva ponosi umjetničkim djelima prokazanih manipulatora i zlostavljača, takvi će liturgijski prostori biti sve samo ne tzv. “sigurne kuće”, u kojima bi se zlostavljane žene navodno trebale ugodno i sigurno osjećati.

Večernji list (05.03.2023)