Katekizam tamnog vilajeta

Katekizam tamnog vilajeta izranja iz utrobe duha palanke, ukazujući se kao svojevrsni kompendij opskurnog vjerskog nahođenja ispunjenog postulatima duhovnog slijepila koje u potpunosti odgovara, od svijeta okrenutom i hermetičnom vidu egzistiranja, što u religijskim praksama hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih zajednica na postjugoslavenskom tlu osjetno dolazi do izražaja.

Spomenuti spleen vilajeta, naime, barem prema filosofiji Radomira Konstantinovića, moglo bi se  tumačiti kao iskustvo pomračenja duha, čije se tamnilo širi proporcionalno intenzitetu odbijanja spoznaje o suvremenom svijetu, odnosno zazoru spram njegovih građanskih, sekularnih i ekumenskih zasada, sabijajući svaki takav aspekt, u okvire onoga što se ukazuje rodovsko-plemenskim načinom organiziranja životnog konteksta, kojim u konačnici, barem u spomenutom slučaju, dominira restriktivna etnonacionalna i bogoštovna jednoobraznost i monotonija. Premda ovakav vid rodovsko-plemenske organizacije vlastite životne sredine, slijedeći logiku Konstantinovićeva nauka, ne možemo smatrati otjelovljenjem najsavršenije inačice svijeta palanke kakav je domišljen biti u njegovu duhu, on se trenutno, u dotičnoj sredini, da parafraziramo Leibniza, ukazuje najboljim od svih mogućih palanačkih svjetova, te je kao takav prodro, uviđali mi to ili ne, u ono što se naziva domovina ili otadžbina, uvelike ovladavši tim konstruktima.

Među ključnim karakteristikama pak jednog ovakvog svijeta je, kako nadalje tvrdi Konstantinović, opstojnost permanentne Noći, odnosno vječnog, nerazrješivog i potpunog mraka koji prožima svaki moment rodovsko-plemenskog bivanja, što u prijevodu nije ništa drugo nego konzistentnost intelektualne, moralne, duhovne, kulturne i ine žabokrečine koja se reproducira neprestanim održavanjem sociopolitičkog statusa quo, s obzirom na to da bi i najmanji tračak konstruktivne kritike koji bi iz dana vanjskog svijeta prodro u spomenutu Noć, izazvao imploziju vilajetskog vakuuma, te porušio same temelje na kojima se ovaj konstrukt i održava. Tama, naime, iz navedenog razloga mora biti postojana, zbog čega duh palanke, u svrhu njena očuvanja, ne potiče vrst misaonog angažmana u sklopu kojeg se, da se poslužimo Hegelovom dosjetkom, sve krave tek prikazuju crnima, već se ide još korak dalje, negirajući i samo postojanje svim drugim bojama. Shodno tomu se, uzevši za plastičan primjer stihove Hanka Williamsa III – „tamo odakle dolazim, tri su nijanse crne“ – život svijeta palanke, u najboljem slučaju, odvija u crnim nijansama, a upravo one i jesu svojevrsna primordijalna juha u koju je uronjen sav život vilajeta, ali na način, kako nam Konstantinović sugerira, da je isti libljen bilo kakvog evolucijskog momenta, čvrsto usidren u svojevrsnoj pra-svijesti zakukanog rodovsko-plemenskog doživljaja prostora i vremena, unutar kojeg se, što je od posebne važnosti, povijest razmatra kao nekakva varijabla, posve prilagođena vilajetskim potrebama i interpretacijama.

Pojam Boga pak, koji se unutar jednog takvog konteksta nalazi, amputiranog je otajstva, jer je palanka po svojoj naravi, reći će Konstantinović, tiranija uvida u sve, sukladno čemu ne dozvoljava opstajanje bilo kakvim tajnama, bilo kakvim nepoznanicama, pa tako ni misteriju Boga samoga. U skladu s tim, Bog se reducira na ono što će Konstantinović nazvati funkcijom palanke, zadajući mu, u tim okvirima, jasne specifikacije o mogućnostima njegova postojanja, koje su pak usko, odnosno bolje rečeno, sudbonosno vezane uz sam koncept roda kao najviše proklamirane vrijednosti vilajeta. Ukratko, u svijetu palanke, ispunjenog vilajetskom tminom, kako Konstantinović piše, života ima i smije biti isključivo u rodu koji sve opredmećuje i sve obgrljava, dok van njega nema ničega osim nesigurnosti egzistencijalnog bezdana, čime se, u religijskom smislu, granice roda ujedno ukazuju i granicama spasenjskog narativa. Pojednostavljeno rečeno, prema palanačkoj recepturi, Bog je moguć jedino kao rod, što dovodi do bliskosti njihovog poimanja, prema kojoj se pojam roda stapa s pojmom Boga, a posljedično i koncept Božjeg naroda s konceptom plemena, iz čega pak izrasta ultimativna vilajetska religijska konstrukcija Boga-roda koja se nalazi u samom srcu bogoštovnog života plemenski definiranog vjerujućeg naroda, ukazujući se kao njegov „Spasitelj“. Razlika, dakako, između kršćanskog i palanačkog Boga, te njihovih sljedbenika je velika, te štoviše, posve oprečna, s obzirom na to da prema prvom Bog biva sinonim oslobođenja od ovosvjetovnog tlačenja, a prema potonjem marionetom razapetom na križu represivnih palanačkih aspiracija. Naime, to da Bog nije oruđe, tj. objekt, već spiritus movens, tj. subjekt oslobođenja, palanačka svijest odbija prihvatiti, jer ne želi izaći iz rodovsko-plemenskog stega u koji se, u nedostatku istinske vjere i karaktera, dobrovoljno prikliještila, te se, u svrhu nadomještanja poroznosti vlastite ljudskosti, umjesto vijencem oslobođenja, najzad okitila rodovsko-plemenskim, odnosno etnonacionalističkim insignijama, vršeći posljedično, umjesto Božjih, politička bogoslužja.

Dio hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice koji se na ovakav način ophodi, upregnuvši se u uzde palanačkih uzusa, manifestira se isključivo kao rušilačka snaga unutar svojeg životnog konteksta, jer u ime Boga-roda kojeg su ovjenčali trobojnicama palanačkih svjetova, potkopavaju same temelje, ne samo Kristova nauka, već i građanskog koncepta unutar kojeg se kršćanska duhovnost u konačnici i etablirala, te sektaškim počecima unatoč, ostvarila kao univerzalna. U sklopu toga, sudbina Boga je pak takva, da je on raščerečen po liniji rodovsko-plemenskih imperativa, koji u obličju sakraliziranih etnonacionalističkih narativa, Kristovo krvarenje i patnju za svekoliki spas čovjeka, reduciraju i interpretiraju kao žrtvu podnesenu u ime „svetosti“ domovine i otadžbine, odnosno njihova ovozemaljska opstanka. Tomu je tako, jer je religioznost vilajeta, naprosto, patološki vezana uz geografske odrednice stanovitog prostora, koji se kao takav doživljava kotama samog Kraljevstva, što je na bivšem jugoslavenskom tlu, dovelo do potpore određenog dijela svećeničkih struktura ideološkim agendama koje su stremile ostvarenju etnički čistih država u kojima će monopol imati isključivo njihova religijska zajednica, a to u svojim maksimiziranim palanačko-eshatološkim dimenzijama, u hrvatskom katoličkom slučaju podrazumijeva hrvatsku državu koja je unutar sebe apsorbirala dio bosansko-hercegovačkog teritorija, a u slučaju srpskog pravoslavlja, srpsku državu sačinjenu od svih regija bivših jugoslavenskih republika na kojima srpsko stanovništvo obitava, s ciljem da se u konačnici ta zemlja ostvari kao Velika. I premda je ovaj vilajetski impuls prožet teritorijalnim pretenzijama, trenutno vojno i politički poražen, naivno je pomisliti kako je ta čitava ideja i posve dokončana, jer ona i dalje postojano tinja u vidu decentno prisutnog lumina na oltaru domovine i otadžbine kao živo sjećanje na neostvarene i nasilno prekinute palanačke ambicije, s obzirom na to da duh palanke nikad ne odustaje od svojeg nauma realizacije svijeta palanke u određenim sociopolitičkim okvirima, već samo, shodno potrebama vremena, mijenja obličja pri ispunjenju zacrtanih ciljeva.

Time, osim građanskih, sekularnih i ekumenskih vrijednosti, redovno stradava i sama koncepcija povijesti kao učiteljice života, jer se od nje uporno odbija učiti, upravo zato da bi ju se moglo uvijek iznova ponavljati, sve dok najzad ne dođe do trenutka u kojem ona postaje podudarna sa idealom tamnog vilajeta. U tom smislu, revizija povijesti nije tek mogućnost, već trajna obveza, s obzirom na to daje ona polazišna točka iznalaženja opravdanja za ostvarenje ciljeva koje je palanka pod svaku cijenu ostvariti i naumila. Povijest se, naime, na bivšim jugoslavenskim prostorima, kako kaže Damir Avdić, ne ispisuje, već izvršava, dočim se ono repetitio u izreci repetitio est mater studiorum, prema njemu, shvaća kao repetiraj, repetiraj, repetiraj, nakon čega, posve izvjesno, slijedi eliminacija. U sklopu tog kriminalnog refleksa, posebno pak mjesto zauzima „ubijanje“ povijesti kao kronološkog zbira prošlih događaja, što je prioritetna zadaća palanačkih stremljenja, jer se povijest, s obzirom na to da nije vilajetu po mjeri, drži pravim uzrokom duševne boli palančana, dok su dosezi suvremene civilizacije, kao što su, primjerice, prethodno istaknute građanske, sekularne i ekumenske  kvalitete, tek njena posljedica. Upravo zato duh palanke agresivno teži izmjeni prošlosti, kako bi stvorio okolnosti u kojima će za njega trenutno neprihvatljiva sadašnjost, to retroaktivno postati, što, dakako, direktno podrazumijeva izmjenu naravi suvremenog svijeta kao otvorenog, pluralnog, i u načelu demokratskog. Ovaj pak, svojevrsni povratak u budućnost u sklopu kojeg se sve odvija prema tamnovilajetskim pravilima, palanački duh, barem u postjugoslavenskim okvirima, trenutno vrši kroz romantiziranje religiozno intoniranih etnonacionalističkih ideologija i s njim usklađenog mitomanskog koncepta, prikazujući isto specifičnim kontekstom u kojem suvereno vlada duh roda i plemena, te koji se kao takav brine za opstojnost stanovitog etničkog genija. Stvorivši time obrazac sakralizirane etnonacionalističke mitologije, hermetični i statični svijet palanke preuzima primat nad otvorenošću i fluidnošću suvremenog svijeta, smatrajući se kolijevkom i jedinom sigurnom kućom „palanačke civilizacije“. Nad tom „civilizacijom“ pak, u vidu nekakva palankiziranog Sabaota, bdije spomenuti Bog-rod oboružan vilajetskim falangama, ukazujući se kao takav, kako Konstantinović sugerira, u uniformi „Boga krvnika“, s obzirom na to daje njegova namjena u ovom kontekstu, nemilosrdno uništavati sve što prijeti idealu sociopolitičke statičnosti njegova plemena. Bog-rod u ulozi krvnika, naime, daje život plemenu tako što sije smrt među svima ostalima koji plemenu ne pripadaju, što je, posljedično, kao načelo društvenog funkcioniranja preuzeto od strane njegovih sljedbenika, sukladno čemu je, sažeto rečeno, zločin protiv čovječnosti zadobio dimenziju rata sakrosanktnih obilježja, dok se zločincima pak počeo pripisivati status svetih ratnika. Ovdje se, naime, ukratko, odvija svođenje svetosti na ideološke okvire „Blut und Bodena“, slijedom čega ubrzo dolazimo do uvida kako je tama vilajeta uvelike sačinjena od guste magle tamjana, s kojim se, poput kakva smokvina lista, nastoji prikriti zločinački karakter rodovsko-plemenskog ideološkog konstrukta.

Praksa smokvina lista o kojoj je ovdje riječ, u kontekstu srpskog pravoslavnog i hrvatskog katoličkog palanačkog nagona, najočitija je, primjerice, u činu lomljenja slavskog kolača u ratnom štabu Ratka Mladića tijekom srebreničkog genocida ili pak ljubljenjem okrvavljene ruke Daria Kordića dok zemlja još upija krv ahmićkog pokolja, da bi se ista pak danas nastavila suzbijanjem prava žena i gejeva u ime „svete patrijarhalne tradicije đedova ili djedova“, nakon kojih će se zasigurno na udaru naći i sve ostale manjine i ranjive društvene skupine, a da pri tom to i dalje neće biti smatrano zlodjelom, već i nadalje proglašavano činom ljubavi i brige prema rodu i plemenu, odnosno obećanoj zemlji u vidu domovine i otadžbine. Tomu je tako, jer se za razliku od vanjskog svijeta koji se reproducira na način da uvijek iznova unosi novu dozu životvornosti, svijet palanke generira tako što opetovano nastoji ojačati dimenziju umrtvljenosti, proklamirajući, kako sugerira Konstantinović, načelo „mrtvog života“ kao vrhunca ovosvjetovnog postojanja, zbog čega u svim vilajetskim političkim i religijskim praksama, smrt i ima primat nad životom kao takvim. Slijedom toga, na prostoru bivše Jugoslavije, spomenuto načelo se nastojalo politički ostvariti kroz prakse genocida i etničkog čišćenja, dok ga se u religijskom smislu stremilo realizirati interpretiranjem dotične neljudskosti kao „svete aktivnosti“ raskuživanja vlastitog životnog prostora od demonskih sila koje su uredno prepoznate u drugima i drugačijima. Upravo na tim temeljima je i nastao katekizam o kojem je ovdje riječ, te on danas biva par excellence priručnikom palanačke duhovnosti koja se u praski srpske pravoslavne i hrvatske katoličke zajednice ponajviše osjeća u himnama izvođenima na političkim bogoslužjima, čija se melodija miješa sa krikovima pregaženih pojedinaca ili slabijih društvenih skupina. Upravo rečeni melos, u kontekstu u kojem je ovdje riječ, biva još uvijek zvučnom kulisom svih važnijih etnonacionalnih i s tim povezanih religijskih manifestacija, bez ikakve naznake da bi se takav način ophođenja, doskora mogao generalno doživjeti kao sablazan.

Literatura
Avdić, Damir. Human Reich. Kapital Rekord, 2013. CD.
Konstantinović, Radomir. Filosofija palanke. Sarajevo: University Press-Magistrat, 2009.
Sekulić, Branko. „Prodor u srce sakraliziranog zločina – teologija etnokulturnog empatijskog obrata na području bivše Jugoslavije“. Muenchen: LMU (u pripremi, proljeće 2024)
Branko Sekulić, „Theology in the Spirit of Palanka: Catechism of Croatian Catholic and Serbian Orthodox Ethnonationalist Imaginaria,” in Stipe Odak – Zoran Grozdanov (eds.), Balkan Contextual Theology: An Introduction” (London-New York: Routledge, 2022).
Williams III, Hank. Damn Right, Rebel Proud. Sidewalk Records, 2008. CD.