Iz rovova sukoba do Isusove otvorenosti

Isus, uvijek proturječan i izazovan, poziva na širinu i otvorenost – ne na zatvaranje u rovove, već na izlazak iz njih.

Onaj tko se prisjeća filma “Ben Hur”, klasika iz 1959., sigurno će evocirati ključnu scenu u kojoj se bivši prijatelji iz mladosti, Juda Ben-Hur i rimski tribun Mesala, ponovno susreću u Jeruzalemu nakon godina razdvojenosti. Mesala, sada tribun moći, traži od Jude imena svih Židova koji se kritički odnose prema rimskoj okupaciji. Juda, u svojoj plemenitoj tvrdoglavosti, nudi suradnju, ali ne i izdaju. Mesala tada izgovara zloslutnu frazu koja otvara vrata progonu: „Tko nije uz mene, taj je protiv mene.“ Time pokreće lavinu događaja pogubnih za prijateljstvo, ali još više za svaku nadu u zajedničku budućnost.

Ovaj Mesalin stav nije samo fikcija, već univerzalna logika koja se neizbježno vraća kroz stoljeća. U našim svakodnevnim sukobima, rovovi su iskopani duboko, možda dublje nego u Mesalino doba. I unutar crkvenih krugova sukobi se zaoštravaju do točke gdje sudionici više i ne pokušavaju razgovarati međusobno. Komuniciraju jedni o drugima putem interneta i medija, konstruirajući slike protivnika iz udobne daljine. Optužbe o tome tko je „pravi“ katolik postaju oružje koje, nalik Mesalinim mačevima, reže sve na putu. Nedavno je i papa Franjo, ne po prvi put, postao meta napada zbog izjave da “sve religije mogu biti put prema Bogu”. Iako su sličnu misao izrekli i njegovi prethodnici, od Pavla VI. do Benedikta XVI., Franjo je ponovno izopćen jezikom koji ga proglašava heretikom i antikristom.

Ova logika isključivanja, difamacije i izbjegavanja dijaloga ne zaustavlja se unutar crkvenih zidina. Ona prodire u svaki kutak društvenog tkiva, od lokalnih tržnica do saborskih sjednica. Pitanje koje se uporno postavlja jest: Tko je na našoj strani? Jer, ako nisi naš, tko si onda?

No, današnje evanđelje po Marku nudi posve drukčiji pogled na stvarnost. Isus, uvijek proturječan i izazovan, poziva na širinu i otvorenost. Ne na zatvaranje u rovove, već na izlazak iz njih. Ali zanimljivo je da ovaj poziv nije odmah shvaćen, čak ni od njegovih najbližih. Učenici, poput suvremenih neoklerika, inzistiraju na pravilima – tko ima pravo pozivati se na Isusa? Ivan, glasnogovornik njihovih sumnji, prigovara Isusu zbog nekoga tko izgoni demone u njegovo ime, ali ne slijedi njih. Učenici ga žele spriječiti. Možda zato što ne dobivaju dio zasluga, možda zato što ga ne mogu kontrolirati.

No, Isusova poruka nadilazi granice našeg razumijevanja. On odgovara s neočekivanom jasnoćom: “Tko nije protiv nas, taj je za nas.” U toj jednostavnoj rečenici krije se duboka mudrost. Isus traži toleranciju, ali ne površnu – traži onu koja prepoznaje da se dobro može činiti i izvan Crkve, i da to ne mora biti uvijek u njegovo ime.

Mi, vjernici, kao da zaboravljamo da mi ovdje nismo zbog nas samih, već zbog drugih. Pozvani smo širiti Radosnu vijest kroz konkretna djela, a ne kroz nepotrebne sukobe. U tom kontekstu, Isusova poruka ostaje izazov, ali i poziv da preispitamo rovove koje smo nepotrebno iskopali.