Međugorje: Duhovnost u vrtlogu kapitalizma

Nakon više desetljeća suzdržanosti, Vatikan je konačno dao zeleno svjetlo Međugorju, prepoznajući njegov duhovni i pastoralni značaj.

No, ispod površine ove naizgled čisto duhovne odluke leži mnogo složeniji fenomen – ekonomija koja pulsira u lokalnom ritmu, a čiji su učinci duboko ukorijenjeni u društvenu strukturu Bosne i Hercegovine. Kardinal Fernández je na službenoj konferenciji naglasio kako je “vrijeme da se zaključi duga i složena povijest o duhovnim fenomenima Međugorja”, dodajući kako je jedan od njegovih plodova doprinos “međureligijskom dijalogu i boljitku države Bosne i Hercegovine”. Postavlja se, međutim, pitanje: u kojoj mjeri je Međugorski fenomen doista pridonio “boljitku” ove kompleksne, višeslojno rascjepkane države?

Bosanskohercegovačko društvo, kao društvo u poslijeratnoj tranziciji, obilježeno je mnoštvom podjela. Te se podjele neprestano repliciraju – bilo da je riječ o etničkim, religijskim, obrazovnim, ekonomskim, pa čak i rodnim razgraničenjima. No, kao nit koja sve to povezuje, socio-ekonomska nejednakost postaje sve izraženija, gotovo neizbježna osovina na kojoj se grade daljnje razlike. U društvu gdje bogatstvo jednih postaje prepreka za pristup osnovnim životnim resursima drugih, siromaštvo i socijalna isključenost polako se pretvaraju u novu normalnost. Bosna i Hercegovina, bivša socijalistička republika koja je prije gotovo trideset godina ušla u tranzicijski kaos, danas je žrtva ekonomskog modela koji joj je obećao prosperitet, ali isporučio nešto što se jedva može nazvati kapitalizmom – barem ne u svom pravom, liberalno-demokratskom obliku. Umjesto slobodnog tržišta, građani su dobili partitokraciju, pljačkašku privatizaciju i korupciju koja postaje sustav sam za sebe, i koja u konačnici funkcionira kao neka vrsta postmodernog feudalizma.

U ovom kontekstu, religija, umjesto da pruži otpor tim sustavima, u slučaju Međugorja postaje element koji šutke podržava ekonomske strukture moći.

Ekonomija i religija, unatoč nominalnoj autonomiji, u međugorskom kontekstu ne mogu se odvojiti.

Vjerski turizam, koji od 1981. kontinuirano raste, pretvorio je Međugorje u globalnu destinaciju koja ne privlači samo pobožne katolike, već i one koji traže čuda i odgovore na egzistencijalne krize. No, s tim duhovnim potrebama dolaze i vrlo konkretni, materijalni zahtjevi. Hodočasnici ne traže samo duhovnu obnovu, već i smještaj, hranu, suvenire – a sve to utječe na ekonomiju. No, ono što je počelo kao duhovno utočište, ubrzo je postalo epicentar ekonomske eksploatacije.

Širi prostor Međugorja, smješten u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, izvanredno je strateški pozicioniran. Njegova blizina glavnoj prometnici koja povezuje Sarajevo s Jadranom, te gotovo pupčana povezanost s Dubrovnikom i Splitom, omogućila je ovom malom mjestu postati značajna turistička točka, ne samo u vjerskom smislu, već i u širem regionalnom kontekstu. No, za razliku od drugih turističkih destinacija, u Međugorju nema egzaktnih statističkih podataka o broju posjetitelja. Sve su procjene, pa i one koje dolaze iz Župnog ureda, posredne, kao što je, primjerice, podatak o broju podijeljenih pričesti, koji prosječno prelazi milijun godišnje. Međutim, te brojke su samo vrh ledenog brijega. Hodočasnici možda dolaze zbog duhovnih potreba, ali njihov dolazak otvara vrata ekonomskim tokovima koji, u velikom dijelu, izmiču zakonitostima.

Od skromnih početaka 1981., kada je Međugorje bilo malo selo bez ikakvih smještajnih kapaciteta s izraženom gostoljubivošću, mjesto je ubrzo postalo žarište ekspanzivne urbanizacije.

Godine 1983. započinje masovna izgradnja smještajnih objekata, no bez adekvatne infrastrukture.

Nedostatak kanalizacije i druge osnovne komunalne infrastrukture postaje ozbiljan problem ne samo za turiste, već i za ekološku održivost regije. Danas, 43 godine kasnije, Međugorje je domaćin milijunima posjetitelja, no gradnja nastavlja cvjetati izvan zakonskih okvira. Prema nekim procjenama, 57% svih objekata izgrađeno je bez potrebnih dozvola. U međuvremenu, vjerski turizam je postao ključni element regionalne ekonomije, ali s ogromnim udjelom u sivoj zoni. Razvoj Međugorja postao je priča o improvizaciji, u kojoj su interesi privatnog kapitala, lokalne vlasti i Crkve često u konfliktu, ali istovremeno usklađeni kad se radi o profitu.

Međugorje nije jedina turistička destinacija koja trpi pod neodgovornom urbanizacijom, no rijetko koja tako jasno ilustrira susret religije i kapitalizma u svojoj najčistijoj formi. Turistički potencijal mjesta otkrio je i prve pukotine u harmoniji između vjere i tržišta. Vencel Čuljak, jedan od prvih znanstvenika koji je analizirao ekonomski fenomen Međugorja, u svojoj disertaciji „Fenomen Međugorje kao svjetski brend i top destinacija vjerskog turizma“ objavljenoj 2014.  detaljno je opisao kako funkcionira ovaj veliki kompleks vjerskog turizma. On navodi u svom istraživanju da je Međugorje u razdoblju od 1981. do 2013. posjetilo 28 milijuna hodočasnika / turista, od čega je 21 milijun stranih i 7 milijuna domaćih hodočasnika. Ako se uzme u obzir da Međugorje godišnje ostvaruje 90 milijuna eura ukupnog prihoda i 1,9 milijuna noćenja, onda ukupni prihod destinacije vjerskog turizma u Međugorju u vremenu od 1981. – 2013 godine iznosi 2,85 milijardi eura i 65 milijuna ostvarenih noćenja. Od ukupno ostvarenog prihoda (na bazi 43 eura po osobi) 32 % ostvareno je legalnim i 68 % nelegalnim putem. Prema njegovim podacima iz 2014., Međugorje raspolaže s 18 500 kreveta-ležaja i ima 4600 stanovnika, te 1500 zaposlenih osoba, od kojeg broja njih 58 % nije prijavljeno, odnosno radi na crno. Spomenutih 68 % ilegalno zarađenog novca završilo je u sivoj zoni, tj. u privatnom sektoru i Crkvi, ali i u političkim strankama. Analizom broja hodočasnika i njihove strukture, zemalja iz kojih dolaze, platežne moći te izravnih troškova vezanih uz putovanje u destinaciju vjerskog turizma u Međugorje, Čuljak je također došao do rezultata da je Crkva u Međugorju u istom razdoblju ostvarila ukupni prihod u iznosu od 290 milijuna eura. Zanimljivo je spomenuti da se, prema njegovim istraživanjima, u Međugorju godišnje može inkasirati na temelju boravišne pristojbe iznos od 600 tisuća eura, a da se godišnje službeno prijavi cca. 74 tisuće KM. Budući da se Međugorje od 1983. godine rapidno gradi i razvija, čak 57% stambenih jedinica i poslovnih prostora sagrađeno je bez potrebnih nadležnih dozvola.

Zakonito poslovanje, koje bi u nekim drugim uvjetima bilo temelj održivog razvoja, ovdje se povlači pred ekonomskom logikom profita koja je sve samo ne transparentna.

Kao što se i može očekivati, rad na crno prevladava, a većina lokalnih radnika suočava se s teškim uvjetima rada.

Jedna radnica iz Međugorja svjedočila je o svom iskustvu: “Radila sam kao sobarica, ali to nije značilo samo pospremanje soba. Kuhanje, čišćenje, rad od zore do mraka. Jedva sam preživjela sezonu.” Ovakve priče nisu iznimka. No, od koga će iskorištene radnice tražiti podršku i zaštitu kad i sami službenici nadležnih državnih institucija sudjeluju u složenoj mreži međugorskog kriminala? Ovdje ulazimo u paradoksalni prostor gdje onaj tko bi trebao biti čuvar zakona postaje njegov rušitelj, a onaj tko bi trebao osigurati pravdu postaje njezin prvi protivnik. Mostarski portal Bljesak.info bio je prvi koji je razotkrio skandal unutar Službe za poslove sa strancima u BiH, u kojem je petero visokorangiranih službenika uhićeno i optuženo zbog organiziranog kriminala, zloupotrebe položaja, primanja mita i iznude u periodu između 2014. i 2016. U ovom slučaju, birokracija, koja bi trebala biti neutralan posrednik, postaje aktivan sudionik u nepoštenim praksama – prisiljavajući strane turiste da ostanu u privatnim hotelima u vlasništvu službenika, komplicirajući njihove dozvole boravka i, naravno, iznuđujući novac pod prijetnjom državnih sankcija. Ali korupcija u Međugorju nije ograničena samo na domaće aktere. Primjer jedne Talijanke, Antoniette Frau, koja je 2016. godine, koristeći fiktivnu religijsku organizaciju, prevarila hodočasnike za nevjerojatnih 2,2 milijuna eura, pokazuje da se globalna priroda turizma ovdje preklapa s globaliziranim oblicima kriminala. Izvjesna Frau je vješto iskoristila atmosferu međugorske pobožnosti i duhovnog zanosna kako bi se domogla impozantne svote eura. Na ovom primjeru jasno vidimo kako čak i naizgled sveti prostor može postati poligon za prevarante koji znaju da ljudi, u trenucima svoje najveće duhovne potrebe, često postaju naivni i ranjivi. Rad na crno i ilegalne ekonomske aktivnosti postaju gotovo pravilo, a ne iznimka.

Ilegalne transakcije nisu samo lokalni problem; one su postale globalni fenomen, ugrađen u samu srž ekonomskog sustava koji balansira između vidljivog i nevidljivog, između legalnog i ilegalnog.

I dok neefikasna birokracija i korupcija oblikuju svakodnevni život Bosne i Hercegovine, Međugorje, kao hodočasničko mjesto, pretvara se u mikrosvijet gdje se svi ti problemi manifestiraju na gotovo simboličan način. Ekonomska eksploatacija, birokratska korupcija, kriminalne radnje – sve te sfere prepliću se u složenom mrežom odnosa koji, poput nekog moralnog labirinta, odbijaju bilo kakvu jednostavnu kategorizaciju. Ovdje vidimo kako se ljudsko dostojanstvo i prava postupno urušavaju pod težinom nevidljivih ruku tržišta, dok ekonomske strukture moći ostaju neupitne.

Ipak, najveći paradoks Međugorja nije u samoj činjenici da profit prožima sve aspekte svakodnevnog života – od malih suvenirnica do velikih hotela – već u tome što je cijela struktura izgrađena na nominalno duhovnim temeljima. Kada profit postane krajnji cilj, religijski simboli i praksa postaju samo sredstva za postizanje tog cilja. Kako je primijetio Hugo Assmann, idolopoklonstvo nije samo diviniziranje predmeta ili likova, već manipulacija religijskim simbolima kako bi se legitimizirala dominacija i opresija. U slučaju Međugorja, to znači da su ljudi, radnici, hodočasnici – svi postali dijelom stroja čija je svrha generiranje profita. Religija, umjesto da osvješćuje društvenu nepravdu, postaje njena neizbježna pratiteljica, a tržište – sa svim svojim nepravdama – pretvara se u gotovo neizbježan oblik modernog idolopoklonstva.

Ipak, ova kritika tržišnog idolopoklonstva ne znači poziv na ukidanje tržišta. Jer slobodno tržište samo po sebi nije zlo. Ono je nužno. No, problem nastaje kada se ono apsolutizira, kada se ljudski životi žrtvuju na oltaru kapitalizma. Kapitalizam postaje božanstvo koje traži žrtve – radnike, hodočasnike, lokalno stanovništvo. A Međugorje, sa svim svojim duhovnim i ekonomskim slojevima, nalazi se na toj tankoj liniji između duhovne obnove i kapitalističkog idolopoklonstva. Hercegovačko selo postaje zrcalo našeg vremena. Mjesto koje je započelo kao skromno duhovno utočište, sada je simbol kapitalizma u svojoj najčišćoj formi, gdje se i duhovnost mora pokoriti zakonima tržišta.

Otvoreno je pitanje može li jedan takav sustav iznjedriti duhovnu obnovu ili će ostati tek još jedan zaboravljeni kutak u povijesti kapitalističkih podviga.

Express/24sata (27.09.2024)