Jesu li zakoni važniji od milosrđa? Isusova tiha revolucija

Biblijski tekstovi ove nedjelje otvaraju širok prostor za raspravu, no ono što ih čini posebno intrigantnima jest činjenica da nisu samo suhoparne pravne odredbe ili moralne pouke.

Njihova snaga leži u sposobnosti da nas, čak 2000 godina kasnije, izazovu i dovedu do suočavanja s vlastitom stvarnošću, dotičući one najosjetljivije točke našeg života. U tom smislu, nije teško razumjeti zašto razmišljanja o njima često izbijaju na površinu u vidu dubokih emocija. Jer, na kraju krajeva, svatko od nas, na ovaj ili onaj način, prepoznaje vlastite bitke u tim riječima.

Današnje evanđelje iznosi na površinu pitanje razvoda – pitanje koje Isusu nije postavljeno s ciljem istinskog razumijevanja, već kao pravna zamka. No, tu dolazimo do ključnog elementa Isusova pristupa. Njega ne zanima hladna, legalistička logika koja se krije iza pitanja. Kao što su ga ranije pitali o plaćanju poreza ili o posvećenju subote, i ovdje Isus vidi dublji problem: tvrdoću srca, onu nesposobnost da vidimo dalje od zakona i da osjetimo ljudsku patnju.

U svijetu u kojem su brakovi sklapanje ugovora, a žene tretirane poput imovine – jasno je zašto bi netko tražio “pravno rješenje”. U Isusovo vrijeme, ljubav nije bila preduvjet za brak. Partneri su se birali prema obiteljskom interesu, a ne prema srcu. Miraz i dota, dakle materijalni aspekti, igrali su ključnu ulogu. Rodne uloge bile su strogo definirane, a žene su ovisile o volji muža. U Mojsijevom zakonu razvod je bio moguć, ali samo na inicijativu muškarca, kojem je bilo dovoljno izdati potvrdu o razvodu ako bi kod svoje žene pronašao “nešto nepodnošljivo”. Ovo “nešto” bio je nevjerojatno rastezljiv pojam, a žene nisu imale pravo glasa. I tada, kao i danas, muškarci su nastojali odlučivati o svemu.

Isus ne odgovara izravno na pitanje. On ne daje “pravilo”. Umjesto toga, optužuje svoje ispitivače za tvrdoću srca: “Samo zbog tvrdoće vaših srca Mojsije vam je dao ovu zapovijed.” Riječ je o zakonu koji je bio rezultat ljudske ograničenosti, ne Božjeg savršenstva. No, i danas, tisućama godina kasnije, mnogi od nas grčevito traže pravna pravila u Isusovim riječima, ignorirajući ono što je zaista bitno – milosrđe. Isusova poruka nije bila o zakonima, već o ljudskim odnosima. Njegova kritika tvrdoće srca pogodila je u srce problema tadašnjeg društva, ali isto tako pogađa i nas danas. Jer, tvrdimo da smo Crkva koja razumije patnju, a ipak isključujemo iz crkvene zajednice one koji nisu uspjeli živjeti prema idealu braka.

Uzmimo papu Franju i njegov dokument Amoris Laetitia, koji je pokušao otvoriti vrata milosrđu, dopuštajući ponovno vjenčanim osobama pristup sakramentima. Taj dokument, premda revolucionaran u duhu, suočio se s otporom upravo zbog one stare, poznate “tvrdoće srca”. Očekivali bismo da je Crkva, koja propovijeda ljubav i razumijevanje, prva u stanju pružiti ruku onima koji su “podbacili”. No, često smo svjedoci upravo suprotnog – strogog pridržavanja pravila koja su davno izgubila svoju svrhu.

Isusov stav prema razvodu, braku, pa čak i djeci, nije bio strogo pravni; bio je duboko ljudski. Njegova briga bila je ljudsko dostojanstvo. Djeca su tada, poput žena, bila smatrana manje važnima – gotovo vlasništvom. Ali Isus ih stavlja u središte, daje im prostor i vrijeme, pokazujući da su oni, ti “nebitni”, u stvari ključ za razumijevanje Božjeg kraljevstva. Njegova poruka nije bila o zakonu, nego o tome kako se ponašamo prema najranjivijima među nama – djeci, ženama, siromašnima, odbačenima. Ako je netko podbacio, Isus im nije zatvarao vrata, nego ih je s milosrđem primao.

I tu je ključni paradoks: dok mi, odrasli, glumimo da smo mudri i puni znanja, djeca zrače nečim što smo izgubili – slobodom, nevinošću, znatiželjom. Jesmo li mi, odrasli, u stanju oprostiti, pustiti prošlost i krenuti naprijed? Djeca, kad ih netko povrijedi, zaborave i nastave igrati se. Mi, međutim, pamtimo uvrede desetljećima, uzgajamo svoju gorčinu, često se oslanjajući na zakone i pravila kako bismo opravdali vlastitu nesposobnost za opraštanje.

To je ono što nam ovo evanđelje želi poručiti – ključ nije u prilagođavanju starih pravila ili konstruiranju novih zakona, već u prepoznavanju ljudske potrebe za milosrđem. Isus nas poziva da ne budemo suci, već da budemo ljudi – bića koja shvaćaju da je milosrđe uvijek iznad zakona, a ljudsko dostojanstvo nešto što nijedan zakon ne smije ugroziti. Dakle, prije nego što donesemo presudu, zastanimo i pitajmo se – gdje nam je srce?