Važno je da kršćanstvo u 21. stoljeću nađe pravi jezik kojim će progovoriti masama, ali i zajednički jezik unutar sebe

Svako vrijeme ima svoj stil komunikacije. Tko zna kako će se komunicirati za sto godina, ali očito drugačije nego danas.

Za Isusovo doba imamo sjajno svjedočanstvo u Djelima apostolskim. Prva Crkva navještavala je Krista kombinacijom usmene predaje, misionarskih putovanja i ranih spisa, iz kojih smo dobili novozavjetne knjige. Rimsko Carstvo bilo je nevjerojatno dobro povezano mrežom kopnenih i morskih putova. Rimska vlast omogućavala je nesmetan promet ljudi i dobara, a zajednički jezik Carstva bio je koine grčki (primarno govorni, ali jednako tako i književni jezik izvan same Atike). Svi su zapravo govorili barem svoj domaći jezik i koine grčki, neki su znali i latinski, a tko se bavio trgovinom, mogao je biti i poliglot. Crkva je sjajno iskoristila takvu situaciju šireći se po cijelom Carstvu, ali i izvan njega. Svijet je čuo za Krista!

Ako ste nastavili čitati iza ovoga uvoda, to je već veliki uspjeh. Danas je ovo sve daleko suvremenom čovjeku u 21. stoljeću. Patristika/patrologija (teološki spisi crkvenih otaca) za teologe je ili ludo draga tema ili pak nešto daleko i nerazumljivo. Za pravoslavne teologe to je skoro pa jedina teologija, sve ostalo su novotarije. Doba otaca vrlo je važno u teološkom studiju jer neki problemi su vječni, a neke se teme vraćaju i ne nestaju. No, malo ljudi studira teologiju, s razlogom.

Teško da će netko tko nije teolog danas čitati Augustinove spise prije spavanja, a kakva su vremena, teško da će itko išta čitati, jer čitanje je postalo luksuz. Mobiteli su glavni izvor informacija, mlađa populacija širom ove naše kugle većinom komunicira virtualno. U manje od 50 godina svijet se apsolutno promijenio. Tulumi u Zagrebu osamdesetih bili su prepuni ljudi jer nakon ponoći ništa nije radilo u komunističkom Zagrebu, a sve se svodilo na usmenu predaju. Bez mobitela, bez Interneta, zagrebački omladinci znali su gdje se dobro zabavlja. Zagrebačka rockabilly scena, koja je kasnila za europskom doslovce nekoliko godina, procvjetala je sredinom osamdesetih bez vlastitih medija. Od nekoliko entuzijasta postala je jedna od glavnih subkultura u gradu, koja je potkraj osamdesetih imala čak i svoju televizijsku emisiju. Zanimljivo je da je jedan od glavnih protagonista te scene, Tomo Ricov, nedjeljom ujutro bio redovan u sigetskoj crkvi na misi. Štoviše, meni je ostao urezan u sjećanje s kožnjakom na sebi (o svome doživljaju župne zajednice pisao sam i u nekrologu prof. dr. Vitomiru Belaju u Vijencu).

Kakve veze sad imaju muzika i crkva? Neki će se možda sjetiti pseudoaugustinske tvrdnje da “tko pjeva, dvostruko moli” (Augustin tako nešto nije napisao), ali nije riječ o tome. Riječ je o komuniciranju, prenošenju poruke. Možda se dobro sjetiti čuvene hrvatske operne dive i vrsnog pedagoga Ljiljane Molnar-Talajić, koja je tvrdila da svatko tko zna pjevati, prvo je pjevao u crkvenom zboru. Ako tvrdi da nije, onda vrlo vjerojatno laže. Glazba se mijenja kroz različite stilove, ali kako je netko u prahistoriji krenuo lupati s dvije kosti po nekoj površini ili kakvom proto-bubnju, muzika je sveprisutna u našim životima. Jednako tako, Kristova poruka je uvijek ista, ali stil priopćavanja Kristove poruke mijenja se ovisno o jeziku, kulturi, podneblju i temama koje dominiraju društvom. Kristov križ stoji na Golgoti, ali kako ga donosimo ljudima, to se mijenja, jer se društva mijenjaju. Teološko umijeće je održavati sveopću, univerzalnu, katoličku pojavnost Krista u vremenima koja se rapidno mijenjaju.

Sasvim je sigurno da se danas nešto krivo događa na Zapadu u komunikaciji između svijeta i kršćanstva. Kršćanstvo je vjera krize i kršćanstvo je u vječnoj krizi. U Augustinovo doba Crkva je bila daleko od jedinstvene. Nicejsko-carigradsko vjerovanje, jedna od temeljnih formula vjere, usuglašeno je 381. godine. No, uz kršćanski mainstream cvalo je arijanstvo, u Sjevernoj Africi donatisti su bili mnogobrojni, a Crkva na Istoku bila je dubinski posvađana, primarno po regionalnom ključu (buran odnos između Carigrada, Aleksandrije i Antiohije). Sve te krize Crkva je preživjela. Kršćanstvo je preživjelo dvije velike podjele, jednu u 11. stoljeću, drugu za vrijeme reformacije.

Kršćanstvo na Zapadu i u Europi mora naći načina kako da ponovno bude glasno i vjerodostojno. Može se tisuću puta biti u pravu oko nečega, ali ako taj stav ne zvuči vjerodostojno, onda se on ne čuje u općoj medijskoj i društvenoj kakofoniji.

Papa Franjo i belgijski katolici našli su se u komunikacijskom šumu. Papa i belgijski katolici ne govore istim jezikom; pojmovi koji jedno znače papi, drugo znače belgijskim političarima, belgijskim vjernicima, belgijskim katoličkim teolozima. Crkva u Njemačkoj, koja je sasvim izvjesno podijeljena u dva tabora, također nije u stanju komunicirati, i ne postoji zajednički jezik. Ovo nije samo problem kršćanstva – živimo u svijetu u kojem Rusija briše Ukrajinu i Ukrajince sa zemljopisne karte, a jednako tako Rusi negiraju Ukrajincima njihov jezik. Bliski istok je na rubu sveopćeg rata, u sukobu koji je u osnovi sukob Izraela i Irana, a koji se prelijeva na sve bliskoistočne države. Ni tamo nitko nikoga ne želi poslušati.

I dalje pred nama stoji pitanje kako Krista s Golgote vjerodostojno, jednostavno i bez kompromisa prenijeti Europi i Hrvatskoj. Krist može bez nas, ali možemo li mi bez Krista? Križ s Golgote grli sve ljude svijeta, iako oni međusobno često ne žele reći ništa, a kamoli se zagrliti.