Istina koju ne vidimo

Današnje evanđelje otvara nam pogled na jedan naizgled običan susret – susret slijepca Bartimeja i Isusa u pratnji učenika.

No, taj susret daleko nadilazi površnu razmjenu riječi i geste. U liku Bartimeja ne vidimo samo prosjaka i slijepca, nego i čovjeka čije vikanje para tišinu društva koje odbija slušati. Njegov vapaj za ozdravljenjem ne nailazi na suosjećanje, već na odbacivanje. Kao da mu je sudbina da se, osim sa sljepoćom, bori i s indiferentnošću svijeta koji ga okružuje. Taj prizor otkriva dublju istinu o nama – jesmo li i sami slijepi, ne samo fizički, već moralno, duhovno, intelektualno?

Jer sljepoća nije samo gubitak vida; ona je metafora za gubitak svijesti, za trenutke kada odbijamo vidjeti one dublje istine koje oblikuju naš svijet. Kao što smo često slijepi pred očitim, tako su i učenici Isusa često bili slijepi za dublje slojeve stvarnosti koja se odvijala pred njihovim očima. No, što zapravo znači vidjeti? U nedjeljnom evanđelju, slijepac Bartimej postavlja to pitanje na najdubljoj razini – tražeći ne samo povratak vida, već i istinu. To je poziv na buđenje, ne samo za njega, već za svakoga tko je navikao na vlastitu sljepoću.

Fenomen sljepoće nije jednostavna igra svjetla i tame, već slojevita igra percepcije i samosvijesti. Isusov čin iscjeljenja nije samo milosrđe; to je radikalan izazov za svakoga tko se suočava sa životom zatvorenih očiju. Sljepoća postaje metafora za ono što smo izgubili iz vida – istinu, moralnu hrabrost, sposobnost suočiti se s vlastitim slabostima. Jesmo li i mi danas, preplavljeni trivijalnostima, postali slijepi na ono što je očito? Naša sljepoća je često operativna – ona nastaje iz svakodnevnog života u kojem se gubimo, ne primjećujući dublje slojeve stvarnosti. Kao kad stojimo pred morem, a vidimo samo površinu, dok se oluje i struje odvijaju ispod, daleko od našeg pogleda.

Društvo u kojem živimo proizvodi sljepoću kao nusprodukt – uvjereni smo da smo prosvijetljeni, a zapravo smo zarobljeni u birokraciji i pravilima koja ne prepoznaju čovjeka kao osobu, nego kao statistiku. Bolesni, siromašni, socijalno isključeni – sve te kategorije stoje na rubu našeg vidnog polja, zaklonjeni procedurama i formalnostima. I tako, zarobljeni u vlastitim navikama, više ne prepoznajemo čovjeka pred sobom, nego tek broj, formulaciju, ‘slučaj’ koji treba administrativno riješiti.

Problem sljepoće seže i dublje – to je simptom tvrdoglavog inzistiranja na prošlim dogmama i idejama koje su izgubile sposobnost da nas nadahnu. Neki se nazivaju „religijski neosjetljivima“, poput Maxa Webera ili Jürgena Habermasa, što ne znači da odbacuju duhovnu dimenziju, već da im je teško suočiti se s pitanjima koja nisu navikli postavljati. Ova sljepoća očituje se u sukobu znanosti i religije – dvije discipline koje, umjesto da se nadopunjuju, često završavaju u nepotrebnim sukobima. No, da bi se taj sukob izbjegao, potrebno je razumjeti granice svake discipline. Znanost traži odgovore na pitanje “kako”, dok religija i filozofija postavljaju pitanje “zašto”. Ignoriramo li jedno ili drugo, postajemo slijepi za cjelovitost postojanja.

Institucionalna sljepoća, možda najsuptilnija od svih, proizlazi iz našeg odbijanja suočiti se s vlastitim pogreškama. Crkva i država često zatvaraju oči pred nepravdama i propustima, čuvajući privid moći umjesto da otvore prostor za iskreno preispitivanje. Sljepoća, u svom najopasnijem obliku, postaje sredstvo očuvanja statusa quo.

Bartimejeva molitva „Rabbuni, da progledam“ nije samo molba za fizičkim čudom, nego i egzistencijalni izazov svakom od nas. Jesmo li spremni progledati? Jesmo li spremni preispitati gdje smo sve postali slijepi za istinu, gdje smo odbacili alternative, gdje smo odbili vidjeti? Ili ćemo ostati zarobljeni u vlastitoj sljepoći, zauvijek nesvjesni bogatstva svijeta koji se krije pred našim očima?

Pet sloboda (Virginia Satir)

Vidjeti i čuti ono što jest,
umjesto onoga što bi trebalo biti,
što je nekada bilo ili tek dolazi.

Reći ono što mislim,
umjesto onoga što bi se trebalo misliti.

Osjećati ono što uistinu osjećam,
umjesto onoga što bi se trebalo osjećati.

Željeti ono što srce traži,
umjesto vječno čekati odobrenje.

Hrabrim korakom preuzeti rizike,
umjesto neprekidno tražiti sigurnost,
kako bi se izbjegla nelagoda.