Od intelektualne hrabrosti do podilaženja populistima

Afera koja se posljednjih mjeseci razvija oko dvojice dekana i nekoliko profesora s KBF-a u Zagrebu zbog navodne podrške tzv. rodnoj ideologiji nije tek obična epizoda u našoj lokalnoj telenoveli; ona je zrcalo dublje krize unutar Crkve i društva.

Kada čujem optužbe o tzv. rodnoj ideologiji, odmah pomislim na povrtnjak neznanja u kojem buja korov. Jer ovaj orkestrirani napad nije proizišao iz dijaloga civiliziranih umova, već iz plodnog humusa populizma, tla na kojem strah cvjeta, a razum se sustavno zatire.

Akademski „rodni studiji“ nisu ništa novo ni opasno, osim ako vas plaše knjige. Izrasli su iz ženskih studija šezdesetih godina, kada su žene, sram ih bilo, zatražile svoja prava. Biološki spol je datost, dok je rod, taj društveni konstrukt, naš kolektivni pokušaj dešifriranja svijeta. Umjesto da se suočimo s time kao civilizirani ljudi, radije gradimo mitove – čudovišne kovanice koje s minimalnim intelektualnim naporom donose privremenu političku korist.

I dok bismo očekivali da Crkva progovori i stane na stranu svojih mislilaca, crkvena hijerarhija ostaje suzdržana, povlačeći se u tišinu kad bi trebala biti najglasnija. Bog je, čini se, negdje na putu do Zagreba zaboravio dar govora domaćim biskupima. Njihova šutnja, maskirana oprezom, razotkriva Crkvu hipnotiziranu glasovima najglasnijih jurišnika – onih koji, pod krinkom „tradicije“ i „kršćanskih vrijednosti“, napadaju svaku inovaciju, a ne razumiju osnovne teološke postulate. Doista je tužno promatrati kako ostrašćena masa, pod krinkom borbe za kršćanstvo, razapinje najkvalitetnije domaće kadrove, dok svi na to šutimo. Ne smijemo zaboraviti ni ulogu poluinformiranih kvazi-novinara koji svojim dezinformacijama raspiruju metafizičku lomaču pripremljenu za ljude koji su samo radili svoj posao.

Ono što se ranije samo pretpostavljalo, ovih se dana službeno i potvrdilo: domaći biskupi su svojom nepažnjom i lijenošću stvorili jednog katoličkog (i izrazito nepismenog) Frankensteina kojeg više ne mogu kontrolirati pa sada moraju igrati po diktatu najsirovijih strasti lišenih razuma kako se ne bi zamjerili onom intelektualno zapuštenijem dijelu stada koji, nakon desetljeća bombardiranja ideologijom, kičem i praznovjerjem, ne trpi druge i drugačije. Tko će odgovarati za to? Crkvena hijerarhija u Hrvatskoj je definitivno postala talac niskih strasti vlastitog naroda kojeg je sama godinama pomno njegovala pa čak i poticala.

Ako službena crkvena hijerarhija u Hrvatskoj ne prepozna da intelektualna hrabrost nije luksuz već uvjet za opstanak, ubrzo će izgubiti ne samo svoj identitet, već i svrhu postojanja.

Potrebna nam je obrana intelektualne slobode – i to ne one histrionske, već hrabre, mišljene i temeljene na razumijevanju. Jer snaga Crkve ne leži u zatvaranju očiju pred svijetom, već u hrabrosti susreta s njim. Vrijeme je da se prestanemo ponašati kao dijete koje u strahu skriva lice od nepoznatog te, s malo sreće, otkrijemo da ovaj naš svijet i nije tako strašan kako nam pričaju.

Večernji list (20.10.2024)