“Religiozno nemuzikalan”: Napomene o odnosu Jürgena Habermasa prema Maxu Weberu

Izrazom „religiozne nemuzikalnosti“ kao samopridjevom, govornik želi reći da o religiji govori na distanciran, samopromatrajući način.

Jürgen Habermas već je dvaput upotrijebio karakterističan izraz „religiozno nemuzikalan“ u javnosti: prvi put u svojem zahvalnom govoru prilikom dodjele Nagrade za mir Njemačkog udruženja nakladnika 2001. godine, a zatim ponovno u diskusiji s tadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom u Katoličkoj akademiji u Münchenu 2004. godine. Bilo mu je jasno, kao i njegovoj obrazovanoj publici, da je pritom, iako to posebno nije naglasio, posudio semantički izraz od Maxa Webera.

Želio bih iskoristiti ovu diskretnu počast društvenog filozofa iz Starnberga društvenom znanstveniku iz Heidelberga kao polazište za nekoliko napomena. Prvo, o neobičnoj konstrukciji ovakvog govora o religiji, a drugo, o odnosu teoretičara Jürgena Habermasa prema djelu Maxa Webera.

Izrazom „religiozne nemuzikalnosti“ kao samopridjevom, govornik želi reći da o religiji govori na distanciran, samopromatrajući način. Ne govori iz perspektive vlastitog religijskog iskustva, dakle vjernika, već iz refleksije o praksi drugih, od kojih se svojom retorikom distancira. On govori o tome kako postoje ljudi koji prakticiraju religiju, čak vješto i ponekad virtuozno, što on sam ne može prakticirati. Ipak, ne tvrdi da je ono što ti drugi prakticiraju besmisleno ili glupo, već prije smatra da je to racionalno opravdano, pa možda čak i nužno. Kao što nas okružuje glazba i svakoga dotiče, tako nas okružuje i religija, čak i one koji je ne prakticiraju. I oboje, i glazba i religija, važni su, možda čak i lijepi.

Poruka je da se o religiji može i mora razgovarati, čak i izvan pitanja njezine istine, pogotovo na način da se u znanstvenom duhu tematiziraju njezine društvene funkcije i učinci. Ovakav distanciran, promatrački govor o religiji postaje, kao nastavak ranije kritike ideologije i religije, način produktivnog prevladavanja funkcija religije koje se često smatraju problematičnima.

Tko sebe opisuje kao „religiozno nemuzikalan“, ne kaže da je „nereligiozan“, već signalizira: Pogledajte, zapravo sam uvjeren da je religija nužna i da može biti predivna. Ali, ja osobno ne mogu biti religiozan, nemam za to dara. Religioznost se uspoređuje s muzikalnošću, kao nešto za što se ne može odlučiti („želim biti muzikalan!“), već kao talent koji neki „imaju“, a neki ne.

Ovakav govor o religiji odgovara staroj teološkoj spoznaji da vjera nastaje „tamo i kada Bog to želi“. Tko to shvati, odriče se naivne interpretacije da se ovakva samopredikacija odnosi na bezbrižnu izjavu. Kada netko kaže da je nesportski, matematički neuk ili nemuzikalan, ležernost tona može prikriti patnju koja je možda povezana s takvom samodijagnozom.

Kod Maxa Webera, ovaj izraz svakako označava duboku patnju, koja je najjasnije dokumentirana u njegovom pismu starijem i tada znatno poznatijem kolegi Ferdinandu Tönniesu od 19. veljače 1909. godine. Tamo Weber, s jedne strane, ponovno koristi ovu jezičnu metaforu, a s druge strane otkriva vlastiti osjećaj „osakaćenosti“ u religijskom smislu: „Jer, ja sam religiozno apsolutno ‘nemuzikalan’ i nemam ni potrebu ni sposobnost da u sebi izgradim ikakve duhovne ‘strukture’ religioznog karaktera – to jednostavno ne ide, odnosno odbijam to. No, nakon pomnog razmatranja, nisam ni antireligiozan niti nereligiozan. Osjećam se i u ovom pogledu kao bogalj, kao osakaćen čovjek, čija je unutarnja sudbina da to pošteno prizna i s tim se pomiri, kako ne bi upao u romantičnu obmanu – ali ne i kao panj koji ponekad može izrasti, te da se pretvara da je potpuno stablo. Iz ovog stava proizlazi mnogo toga.“

Njemački učenjak Max Weber (1864.-1920.) odrastao je u obitelji u kojoj se rasprava o kršćanskoj religiji odvijala na mnogo razina. Njegov otac, uspješni političar Max Weber stariji (1836.-1897.), može se smatrati tipičnim predstavnikom državne crkvene protestantske tradicije, sve bliže tadašnjem raširenom liberalnom slobodnom mišljenju. Za uvjerenog pruskog službenika Maxa Webera starijeg, sva religioznost uvijek je bila opasno blizu licemjerju. Majka Maxa Webera, Helene Weber, rođena Fallenstein (1844.-1919.), potjecala je iz liberalnog miljea hugenotskih protestanata. Za nju je svakodnevna borba za kršćansko tumačenje događaja oko nje bila i dužnost i utočište.

Prvorođeni sin odrastao je u napetosti između tih dvaju polova: konfirmacija s 14 godina (citirao je: „Gospodin je Duh, i gdje Duh Gospodnji djeluje, ondje je sloboda.“ 2. Korinćanima, 3. poglavlje, stih 17), crkveno vjenčanje, doživotno članstvo u ujedinjenoj zemaljskoj crkvi Badena. Odnos Maxa Webera prema „njegovoj“ crkvi cijeloga života bio je izrazito napet. Ovdje nije mjesto za opširnu raspravu o Weberovu odnosu prema katoličanstvu, no treba napomenuti njegovu strastvenu korespondenciju s Elisabeth Gnauck-Kühne, suosnivačicom „Njemačkog katoličkog ženskog saveza“ (KFD), iz 1909. godine. U toj korespondenciji posebno označava „vještu mašineriju Katoličke crkve“ kao moć „protiv koje se smatram dužnim boriti svom snagom, koliko god mala bila, zbog moje ljudske dostojanstvenosti.“

Što se tiče pozicije pojma „religiozne nemuzikalnosti“, posebno je važna njegova putovanje u SAD u jesen 1904. godine. U novinskom izvještaju iz 1906. godine prvi put se kod Webera pojavljuje ovaj motiv: „Mi moderni, religiozno ‘nemuzikalni’ ljudi teško se možemo zamisliti ili čak jednostavno vjerovati, koliku je ulogu u onim epohama, kada su se formirali karakteri modernih kulturnih naroda, imala ta religijska pitanja, koja su tada, kada je briga za ‘onostrano’ ljudima bila najrealnija stvar na svijetu, zasjenjivala sve ostalo. […] Religija usmjerena prema Goetheu, kao vrsta ‘religije obrazovanja’, u potpunosti je suprotna izvornom sektaštvu, kao i svaka, pa i liberalna, teologija.“

Očito je: briga koju je Weber osjećao, da bi mogao ući u zemlju u kojoj bi mogao naići na življenu religioznost, kakvu je do tada možda doživio samo u Italiji, bila je osobna. Dok se u slučaju Italije još mogao utješiti tvrdnjom o bliskosti katoličanstva s magijom pučke pobožnosti, moguće iskustvo društva ozbiljno pobožnih protestanata moglo bi ga uvesti u emotivnu tjeskobu i izazvati „osjećaj krivnje“ zbog vlastite religijske nesposobnosti. Ili ga možda potaknuti da se više otvori toj strani svoje osobnosti. Međutim, nakon što je shvatio da, suočen s „rastućom sekularizacijom života“, sve više ide prema društvenim i ekonomskim poboljšanjima, Weber se osjećao dovoljno umireno da se može rugati „nominalnom kršćanstvu u Njemačkoj“, kojem je i sebe svrstavao. Tijekom tromjesečnog putovanja po Americi, Weber je stalno tragao za dokazima ili „dokazima“ da ni s religioznošću u Americi nije baš sve kako se čini. Upravo u Americi, Max Weber i Marianne Weber predstavljali su njemačku sekularnost, kakva je bila raširena u državnoj crkvi protestantskih obrazovanih slojeva kasnog Vilhelminskog razdoblja u Njemačkoj. Max i Marianne Weber nisu bili konvencionalni posjetitelji crkve niti su vjerovali u dogmatske temelje kršćanstva. Sveukupno, Max Weberovo rastuće zanimanje za religijsko-sociološka pitanja išlo je ruku pod ruku s njegovim sve većim distanciranjem od kršćanstva. Godine nakon njegove akutne bolesti učinile su taj razdor sve većim, tako da je Marianne Weber u pismu Ericu Voegelin-u u veljači 1936. godine mogla napisati: „Max Weberovi odnosi prema kršćanstvu u drugoj polovici njegova života znatno su izblijedjeli – no ipak, religijska pojava i svijet predodžbi su ga zaokupljali.“

Što se tiče odnosa Jürgena Habermasa prema kršćanstvu, može se zaključiti iz mnogih njegovih objavljenih radova posljednjih godina. Stječe se dojam da to nije jednostavno za unuka svećenika i ravnatelja sjemeništa iz Gummersbacha, da bi bezbrižno govorio o svom odnosu prema kršćanstvu, kao što bi to moglo zvučati onima koji nisu pažljivo slušali kada koristi izraz „religiozno nemuzikalan“.

Upravo oni koji rekonstruiraju dug i krivudav put recepcije Maxa Webera u cjelokupnom djelu Jürgena Habermasa, to će još bolje razumjeti. U intelektualnom kontekstu „Frankfurtske škole“, Weber je dugo vremena služio kao kontrast za vlastiti teorijski rad, kao središnja pozadinska figura tzv. „konvencionalne sociologije“, kakva se prakticirala prvenstveno u SAD-u (Talcott Parsons) i u Njemačkoj u Kölnu (René König) te u Hamburgu, Münsteru ili Bielefeldu (Helmut Schelsky, Niklas Luhmann). S pojednostavljenom interpretacijom svoje teorije kapitalizma, Weber je djelovao kao predstavnik „idealističkog“ objašnjenja kapitalizma, dok je Marx, sa svojim „materijalističkim“ objašnjenjem, bio analitički i politički nadmoćan. Na seminarima Theodora W. Adorna, Weber se spominjao tek periferno i polemički; od toga se ni njegov prvi asistent, Jürgen Habermas, dugo nije potpuno oslobodio. Adornovi i Habermasovi studenti nisu bili poticani da čitaju Webera.

Čak i tijekom tzv. „Pozitivističke polemike“ 1960-ih godina, selektivno čitani Weber služio je kao arhetip pozitivizma, kulturnog pesimizma i ideološkog prethodnika egzistencijalizma. Weber je postao pozadinska figura za sve što se proizvodilo u suvremenoj sociologiji i empirijskim društvenim istraživanjima, prvenstveno u SAD-u i njihovim pandamima u Njemačkoj. Weber je postao totem „građanske sociologije“, čiji se sustav stabilizirajući, latentno fašistoidni karakter uvijek imao u vidu.

Tek s „Teorijom komunikativnog djelovanja“ iz 1981. godine, posebice kroz raspravu o ključnom pitanju: odakle dolaze naše norme?, Habermas se ponovno i s većom radoznalošću okrenuo djelu Maxa Webera. Tada Weber više nije bio samo anti-Marx, svetac iza „konvencionalne sociologije“, već znanstveni autor kojeg se trebalo sustavno čitati, čak i ako je politički i ideološki bio izrazito neugodan. Tako je došlo do toga da Weber zauzima istaknuto mjesto u „Teoriji komunikativnog djelovanja“, ne samo po opsegu prikaza, nego i po strukturi knjige u cjelini. Polazi se od ključnih ideja Maxa Webera, oko kojih se razvija cijela problematika racionalnosti u knjizi, iako Habermas vrlo kritički ocjenjuje Weberove odgovore. Ključno Habermasovo koncept, koncept „komunikativne racionalnosti“, vjerojatno ne bi nastao bez teorijskih i empirijski utemeljenih radova Maxa Webera. Pojam „komunikativnog djelovanja“ kao sredstva racionalizacije, koje je konstitutivno za društvene odnose, zapravo je kreativni nastavak Weberovih djela, iako se prigovara njegovom (navodno) suženom shvaćanju racionalnosti te na toj osnovi o njegovoj (navodno neuspješnoj) pravnoj teoriji. Weber je postao iznimno koristan izvor za ovog majstorskog mislioca iz Njemačke.